virtuela

subota, 31.12.2005.

Vrchni, prchni!

Jedna od prednosti mlađe dobi (>20) jest što u dane božićnih i novogodišnjih blagdana, kada televizijske kuće u pravilu repriziraju reprizine reprize reprizu, imate priliku vidjeti nešto što eventualno valja a da to još niste vidjeli.
Isto međutim, ne vrijedi za one starije; mi smo osuđeni na prežvakavanje već tisuću puta viđenog, i dobrog i lošeg.
Jedine iznimke od ovog TV-pravila su oni koji su (A) odrasli bez TV prijemnika ili (B) emigrirali u pozno doba pa sad gledaju reprize njemačkih, norveških, dutcherskih, čeških, itd. programa. Što će reći – pred nama je jedan novo-stari tuđi svijet.

Česi su sinoć emitirali dva svoja klasika...

Prije opće poznate «Kose» ČT1 je prikazala «Vrchni, prchni!», crnu komediju iz 1980., čiji bi naslov u hrvatskom prijevodu glasio otprilike «Konobaru, bjež!». (Vrchni je po 'naški' ober-kellner).
Uz minimum sredstava i maksimum duha, dobre režije i sjajne glume, dobili smo sat i pol vrhunske zabave! Posrijedi je jedan od onih ludih (eskapističkih?) filmskih uradaka po kojoj je češka kinematografija naširoko poznata + zahvaljujući kojoj Česi kao narod uživaju privilegij pozitivnih predrasuda (duhoviti, simpatični, Švejkoliko dobrodušni).

Više o "Vrchni, prchni!" na Bestseleru...

31.12.2005. u 00:52 • 4 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 29.12.2005.

Život Piše Romane - Ana Žube Revisited

Mračna obiteljska tajna i par djevojačkih ušiju tema su ove kratke priče u čast legende pulp-fiction-chick-lita u Hrvata.

Više na Bestseleru.

29.12.2005. u 00:05 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 28.12.2005.

Dobrodošlica Vadičepu

Luda stvar sa sajberspejsom jest da sasvim nenadano sretneš ljude za koje misliš di si ih ili već izgubio, ili pak nepovratno propustio/la kada je bilo vrijeme da ih bolje upoznaš.

Zato sam jaaaaako sretna da mi se ukazala nova prilika s jednim takvim likom.

Ovo je dobrodošlica Čovjeku-Vadičepu koji susreće Ženu-Ribu.

Zmock!!!

28.12.2005. u 12:02 • 2 Komentara • Print • # • ^

utorak, 27.12.2005.

Bruce Chatwin - "Utz"

Ima knjiga za plažu, knjiga za žene, knjiga za samopomoć, knjiga za technogeekove, knjiga za romantičare, za snobove, za elitu, i za puk... Neke knjige valja čitati na putovanju, neke doma uz peć, a neke je možda najbolje preskočiti i uopće ne čitati.

Bruce Chatwinov "Utz" najbolje je čitati s ljubavnikom/ljubavnicom u krevetu. Čitajte ga jedno drugome uzajamno.

27.12.2005. u 15:11 • 0 Komentara • Print • # • ^

Beauty killed the Beast

Bila u kinu na King Kongu.

Loš izbor za poodmaklu trudnoću - tri preduga sata visokobudžetnog spektakla s trbuhom do zuba i trinaest extra kila na stolici na kojoj nema trt-mrt, noge gore, glava dolje i slično. Bolje da sam ga odgledala na DVD-u, uz odlaske na zahod, telefonske pozive i sofu mamuticu.

Možda u "Narančama", možda negdje drugdje, Jeanette Winterson kaže: "Kad zaboraviš na gravitaciju, nakon izvjesnog vremena gravitacija zaboravi i na tebe".
Zvuči zgodno, samo da mi Jeanette pošalje patent!
Jerbo bez svladanog umijeća levitacije, kino me do daljnjega vidjeti neće. A ni ja kino.

Inače, King Kong je ludo skupa produkcija, Peter Jackson očito nema problema s producentima i parama. Priču znate, Kong izgleda kao divovski hrčak, Naomi je jako lijepa, a pred kraj sam i suzu kanula. Siroto majmunče!

27.12.2005. u 00:35 • 3 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 25.12.2005.

Tiha noć

Lentilka se zarekla, tako joj brka i prugastog repa, srušit će tu jelku sa svim kuglicama - pa makar joj to bilo posljednje...

Inače, pada mi na pamet stara feministička primjedba kako je sintagmu "Tiha noć" mogao smisliti samo neki anonimni muški kreten.
Porodila Marija Djetešce.
Vrišt, vrišt, puf, pant!!!

25.12.2005. u 23:22 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.12.2005.

Ljubav i patnja u Santa Feu

Man Ray

Da je nesretna košarkašica Ilisha mogla nagrabusiti i od kakvog američkog suca dokazuje jučerašnja priča sa CNN-a.

Santa Fe judge Daniel Sanchez izdao je "restraining order" poznatom CBS voditelju Davidu Lettermanu.

Letterman ne smije ni prismrditi izvjesnoj Colleen Nestler koja ga je dala na sud nakon više od deset godina mučenja od strane optuženog.

Priča Colleen da je negdje 1993., tijekom emitiranja "Late Night Show-a", koji se BTW snima pola kontinenta dalje, u NYC-u, počela slati "misli ljubavi" Davidu.

Ne budi lijen, Letterman joj je odmah odgovorio tajanstvenim namigivanjem s ekrana i tako je po Colleen, započela njihova teledirigirana romansa.

Letterman i Colleen razvili su kodirani jezik prepun tajanstvenih znakova, što verbalnih što neverbalnih. Da late-night-show host misli ozbiljno, Colleen je zaključila po tome što ju je odmah počeo nagovarati da se preseli k njemu na Istočnu obalu, a tijekom reklame za razgovor s Oprah gdje se pjevao jingle "Marry me, Oprah", Colleen je spoznala da joj je Letterman upravo postavio sudbonosno pitanje. Oprah je naime, bilo jedno od mnogobrojnih kodnih imena koje su koristili u međusobnoj komunikaciji.

Ipak, nakon nekog vremena Colleen je dopizdilo očijukanje preko TV ekrana - i tu počinje njena kalvarija.

Jer Letterman nikako da je pusti iz svojih opakih šapa!

Pa ga je Colleen kao prava Amerikanka fino tužila - da ju je gurnuo u bankrot, da je žrtva psihičke okrutnosti te da zbog njega pati od manjka sna posljednjih jedanaest godina.
Pa je sudac Sanchez rekao - e neš majci mučit krštenu dušu - te je Letterman dobio nalog iz New Mexica da se ni na pljuvohvat ne smije približiti ispaćenoj Colleen.

Sad se s restraining orderom bakću Lettermanovi odvjetnici, jerbo baš i nije zgodno kad ti u osobnom fajlu visi jedna takva stvar. Reputacija celebrityja se mora štititi od poludjelih obožavatelja, tvrde Letterman i ekipa.

A što da se radi s inteligentnim sucem???

23.12.2005. u 18:29 • 3 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.12.2005.

Blast from the Past

U kutiji sa starim pismima našla arheološku poruku od Daćkovog tate.
Božićnu. Godina je 1983.

Ovo su bilješke koje predstavljaju moje ideje.

Božićne ideje:
Ja bih recimo zamotao drek u kutiju i lijepo bi to izgledalo zamotano u šarene papire. Sve puno paketa ispod bora. Svi se vesele, kad ono drek. Svi se ne vesele.

Nosio bih ja zapaljen bor po cesti sa svim kuglicama i još bih vikao Sretan Božić i božićni blagdani svima koji vjeruju!

Na boru vise krepane mačke; zekasta, crna, sijamska i perzijska, četiri vrapca, tri vrane, na vrhu sjedi gavran i viče nešto što sam ga naučio.

Sve skupa smrdi ko kuga.
...

I ko da ne radi djecu s ovakvim likom???

22.12.2005. u 00:31 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 21.12.2005.

Katarina Krokodilova ljubi i ubija

Ovo je naslov Tetka Kristline pripovjetke (1998.) koji me i dan-danas obara s nogu.

Sjetila sam se Krokodilove kad sam izašla iz veže - čujem kraj ulaza hrapavi ženski glas:
"Daj meni piti!!! Ja hoću piti!!! Prvo meni piti!!!".
Pogledam, a ono dvije gospođe u niježnoj dobi od šezdesetak ljeta - natežu se oko flaše.
Da stvar bude bolja, piju neki bezalkohol!
Kamo ide ovaj svijet???

A sad, crtica o češkoj birokraciji.
Koja je naravski, kao i sve birokracije svijeta, beskrajno iritantna.

Daklem, kako Pajo i ja živimo u trosmrtnom grijehu, krenuli mi prijaviti Paju kao oca nerođenoj kćeri, jerbo nam se bez 'unaprijed' priznatog očinstva tuten u Češkoj može desiti da: (a) Paju ne puste u rađaonu, i (b) ako se ne-daj-Bože nešto meni desi, ode mala u sirotište dok Pajo ne dokaže da je on tu neki faktor.

Prvo smo se natezali oko toga je l' nam treba "autorizirani tumač". Kao, oboje smo stranci i unatoč činjenici da Pajo živi u Češkoj petnaest godina, govori jezik kako se spada, a isto tako i ja - ne može Pajo priznati očinstvo bez jebenog tumača.
Zanimljivo je da nam taj isti tumač ne treba kada plaćamo poreze i ine dadžbine.
Tumač ne samo da košta, nego i traje.

Ajde, na koncu nam se smilovaše pa smo im napisali izjavu da oboje razumijemo češki.

Rekoše da je to zato što im se desilo da se parovi posvađaju pa da neki očevi-stranci dođu nakon dvije-tri godine i počnu kričati kako nisu znali koji kua potpisuju.

E, sad, mala ima oca, ali će biti frka s imenom.

Jerbo Česi imaju par zakona koji vrijede za Čehe, ali ne za strance, no u praksi ih lokalni birokrati uporno pokušavaju nametnuti svima bez razlike.

Prvi zakon tiče se osobnih imena.
Ne može se dijete nazvati samo tako! Ime mora biti ovjereno u registru čeških imena!
Ako je ime iole drugačije od turbo običnoga, onda se ide kod neke babe koja drži monopol nad imenima pa ti ona za izvjesnu svotu nađe u češkim povijesnim kronikama ime koje tražiš, izda ćitabu i tek s tom ćitabom će ti registracijski ured zavesti dijete u knjigu rođenih.

Notoran je slučaj nekih ludih hipika koji su prije četiri-pet godina novorođenu kćer nazvali "Ponoćna Oluja". Mala je rođena tijekom oluje, a roditelji su se zanijeli misleći da žive u Kaliforniji, a ne u konzervativnoj Bohemiji.
To naravski, nije išlo, no kako se roditelji nisu dali, tako je mala do prvog rođendana ostala nezavedena u knjige.
A onda su im idioti iz odgovarajućih službi došli doma i odnijeli dijete u dom za siročad.
Jedino oni koji oduzmu zdravo, zbrinuto i voljeno jednogodišnje dijete od roditelja, zaslužuju da budu proglašeni većim budalama od Frank Zappa wannabes.
BTW, Mala se danas zove Eliška. Nu ti Oluje!

Dobro, to Paju i mene toliko ne kači, jerbo nam ime nije neka ekstravaganza.

Problem je u prezimenima.

Češke žene u prezimenu obavezno imaju OVA. Po zakonu.
Novakova, Drtikolova, Mistrikova, Bayerova, itd.
Iznimke su samo neki pridjevi puput - Černa, Bila, Tlousta, itd.

Pajo je Hajek. Tako da bi njegova kći u Češkoj bila Hajkova.
No, problem je što ni Pajo a ni ja nismo Česi i što administracije koje će malu upisivati u svoje knjige državljana jednostavno ne podrazmijevaju da su Hajek i Hajkova jedno te isto. Dapače. Bezbrojni su primjeri da takva 'sitnica' može ljudima zakomplicirati život do zla Boga.
I sad - ne bi trebalo biti problema - BelzeBuba nije Čehinja, nismo ni mi - ali lokalni matičari na terenu i dalje uporno trube da mala mora biti OVA i u protivnome često odbijaju zapisati novorođenče u knjigu rođenih. A bez izvoda iz knjige rođenih dijete ne postoji pa joj ne možeš nabaviti ni pasoš zemlje u koju kao pripada.

Tako da ćemo u matičara s odvjetnikom unatoč jasno postojećem zakonu koji ne vrijedi za strance. Čista samovolja svemoćnih birokrata.
Stvarno mi nije jasno kojeg boga inzistiraju na "čehizaciji" kada su inače ekskluzivni ko sam vrag i nema šanse da te iste OVE jednom priznaju za Čehinje.
Pričali su neki Nijemci da su krv ispišali dok su kćer rođenu u Pragu prijavljivali u knjigu njemačkih državljana. Enšulzigebite - Merkel i Merkelova nije isto pa ti izvedi trostruki axl ako ti nije pravo.

Hrvati su po mnogo čemu ludi, ali barem ne tjeraju Smitha da bude Smithić, Stoibera Stoiberić ili Garciu Garciić.

PS. Poslije ćemo još malu prijavljivati na Islandu gdje prezimena ne postoje već svi uz osobno ime dobijaju patronime, npr. Jonsson ili Jonsdottir, ovisno je li posrijedi sin ili kćer. No, Islanđani su normalni pa ne prave probleme kada netko ima prezime. (Ima i takvih, obično podrijetlom Danci).
Mi se u međuvremenu trebamo izboriti s češkom aždajom.
Nije čudo da je Kafka odatlen. Blah...

21.12.2005. u 18:33 • 3 Komentara • Print • # • ^

Pajo u snijegu

Čitam da je Ludi Lukašenko zabranio 'upotrebu' stranih ljepotica na bjeloruskim billboradima + u bjeloruskim reklamama. Blago domaćoj industriji!
Sad strugaju 'dekadentno odjevene' Kate Moss, Karen Elson i Karolinu Kurkovu, a gore idu Marjuša, Svetlana i Irina.

A Ludi Iranac u međuvremenu kod sebe doma zabranio i zapadnu glazbu. U zemlji gdje je od otprilike 60 milijuna stanovnika njih 30 (milijuna) mlađe od 20 (godina). Nek čagaju uz talambase i zurle!

21.12.2005. u 12:37 • 1 Komentara • Print • # • ^

utorak, 20.12.2005.

O šupku i šupcima

Rano zorom na vrata pozvoni Hanka, cura koja mi pomaže pri čišćenju stana. Tijekom praznika ide s klincima na selo, neće je biti desetak dana. Srdačno si jedna drugoj ugurnusmo po prst u šupak, izljubismo se i razmjenismo božićne poklone.

Nakon toga uputih se do Dr. Bauerove na redovitu kontrolu. Dok smo si međusobno gurale prst u šupak, Bauerova me ozbiljno zagledala te reče:
"Ne izgledate najbolje. Šaljem vas internisti, kat niže".

Kod interniste, srećom, bez gužve. Skoro pa su praznici - ljudi će se razboljevati nakon Božića.
"Dobar dan - dobar dan". Prst u šupak.
"Poslala me Dr. Bauerova na EKG. Ne sviđa joj se kako dišem...".
"Sad ćemo mi to", veli Dr. Dvorakova...

Sat vremena kasnije stojim pred ofisom i čekam Paju da skočimo do "Metropola" na ručak + da ga obavijestim da od putovanja za Zagreb neće biti ništa.

"Ahoooooj!", iz veže izlazi učitelka Ivana, "nevidjela jsem te dlouho!!" - padamo jedna drugoj u zagrljaj i srdačno si guramo po prst u šupak. "Heske Vanoce!", čestitamo si Božić, a uto evo i Paje. Pajo i Ivana si također uguraju prst u šupak dok ih ja promatram sa smješkom.

U "Metropolu", u Peraičinoj knjižari sa strane, sretnemo Brucea koji kupuje poklone.
"Bok, Bruce! Merry X-mas ako se ne vidimo!", poželimo mu Pajo i ja, i prigodno, svi troje si gurnemo prste u šupak.
Disa se veseli - "Daj Bruceu šupak!" - kažem joj ja i kuja veselo posluša!
Bruce je oduševljen.
"Kako je samo naraslaaaa, već i šupak zna dati...".

A dan je tek počeo...

20.12.2005. u 14:05 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 19.12.2005.

Vođe i Heroji

Pajo mi je poslao par zanimljivih linkova.

U slučaju da se palite na teorije zavjera ili pak tragate za matricom za kakvu triler radnju, bacite oko na Paranoia - Conspiracy Reader - naći će se materijala.

NB. Kako je Pajo ipak svoje majke sin, malo me frka da ću stare dane dočekati s nekim tko u podvaljenoj truloj jabuci na placu prepoznaje komplot agro-sektora ili u najmanju ruku, izbornu prevaru HSS-a. Treba to držati pod kontrolom pristojnom dozom zdravorazumskog sarkazma. Da ga preselim u Bosnu?

Poslao mi je i simpa link na kojem možete slušati audio knjige, a ima i zanimljivih literarnih blogova. Pajin fejvorit je Bookslut. Slut is a slut, pa makar i literarna.

Inače, čitam mucho zanimljivog zoo-bihevioristu Konrada Lorenza, "Takozvano zlo" u Algoritam izdanju. Najviše me se dojmila anegdota o nekoj ribici kojoj su u eksperimentalne svrhe uklonili dio mozga koji kontrolira strah. Pa je kasnije, kada se vratila u jato, lobotomirana ribica bauljala kojekuda bez ikakvog osjećaja ugroženosti, a njene sestrice bi je pratile, uvjerene da ova zna kamo ide. Toliko o našim predodžbama o vođama i herojima.

Zanimljivo je i poglavlje o 'ljubavi'. Samo vrste koje osjećaju snažnu među-vrsnu agresiju, u stanju su i 'voljeti' te stvarati osobne odnose poput prijateljstva. Kako sam sva u iščekivanju novog Ang Lee filma Brokeback Mountain o gay ljubavi dvaju kauboja, tako mi je bilo jako zanimljivo čitati o vrlo čestim gay brakovima gusana ili pataka koji iznenađujuće često rezultiraju i manage a trois aranžmanom s nekom od partnerica u svrhu prokreacije vrste. Zasada ne spominje lezbo parove.

Inače u Češkoj su baš jučer legalizirali homo brakove. Crkva pizdi, ali daleko tiše i diskretnije no u katoličkoj Hrvatskoj.

19.12.2005. u 10:59 • 2 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 18.12.2005.

Min Tanaka

Kad je Daćko-Sraćko bio klinjo, i kad smo kao htjeli biti posebno okrutni, imali smo foru uzviknuti - "Osuđujem te na deset sati kineske opere!".

Nema veze ni s Kinom, ni s operom, ali sjetih se te drevne kletve kada sam prije dvije godine u češkoj operi gledala performance japanskog plesača Min Tanake.

Te sam večeri neznano zašto bila turbo umorna, plus vani je bilo hladno, a unutra toplo, i tako sam tijekom Min Tanakinog plesa padala u san i budila se brat-bratu jedno tri puta.

Drugi dan velim Daćku: "Ajoj, bila sam na nekoj teškoj kulturi i umjetnosti, neki plesač-Japanac, zaspala sam od statike scenskog pokreta", a Daćko će: "Ajme, da nije Min Tanaka??? On mi je super, gledao sam ga na nekom satelitu, to je neki poseban ples koji izvodi, vrlo zahtjevan...".

I tako se okončalo artističko razumijevanje s mojim podmladkom.

Daklem, čitam u najavi sutrašnjih događanja da u kazalištu Archa, donedavno poplavljenom podrumu specijaliziranom za plesnu avangardu i koncerte, ponovno nastupa Min Tanaka, legenda Butoh japanskog plesa (kažu "tradicionalnog" iako se razvio tek nakon WWII). Sutrašnji se projekt zove "Standing on the Edge".

Inače, taj vam butoh ples izgleda nekako ovako - tip se pomiče poput kameleona ili iguane, nisam sigurna koji je ono gušter koji polako diže nogicu, izvrće je u raznim smjerovima, a sve to traje dvadesetak minuta???
Daćko mi je objašnjavao da je to jako naporno i fizički zahtjevno i nema razloga da mu ne vjerujem.

A kako čujem, Min Tanaka se zadnjih godina bacio i u filmske vode - 2002. igrao je u "Samuraju sumraka". Film je nominiran za Oscara, a Tanaka je za ulogu dobio nagradu Japanske akademije za film. Ove je godine lansiran "Hotel Himiko" u kojem Tanaka glumi smrtno bolesnog (valjda Aids) vlasnika gay hotela.

U kinu ga još nisam vidjela, a sutra se možda odgegam do Arche - ako nagovorim Paju, jerbo sama više ne mogu. Bojim se da imam male šanse za uspjeh s obzirom na BBC detektivku u devet navečer....

18.12.2005. u 12:10 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 16.12.2005.

Žrtva marketinga

Nazove Paju advokatica Šimona i kaže, ajmo se naći na večeri.
"Iju!", cijuknu Pajo, "Najebasmo! Šimona nam hoće uvaliti neki Amway, financijsku piramidu, Zepter ili slično".

Šimona je naime, prije nekoliko godina prolupala ko limena šerpa te je višak energije i religiozni zeal prebacila na manični marketing po familiji, prijateljima (kojih više nema) i poslovnim kolegama (koje također uskoro neće imati ako ju muž i djeca ne okuju u podrumu).

I tako, odemo mi do "Tigra, tigra", sasvim pristojan Thai restorančić na Vinohradima, i osim što svemirskom slučajnošću platismo Šimoninu večeru, zadavila nas žena puna dva sata s pričama o nekom sajtu gdje ćemo mi kupovati s ludim popustima, a sve za minimalnu 'članarinu' od 50 ojra koja, prigodno, ide u Šimonin džep. Halo, Bing, kako brat???

Kasnije, pred spavanje, veli Pajo:
"Ma zamisli samo ti tu drzovitost! Kužim ja da Šimona hoće zaraditi pare, ali odakle joj ideja da smo mi baš takvi pilići a ona lukavi kobac??? Ja bih od nje očekivao da mi u toj svojoj piramidi barem ponudi neko mjesto na vrhu, a ne ovako... Pa nismo mi guske!".

"Govori za sebe", odgovorim ja.

Ja sam se naime, taj isti dan dala nagovoriti u lokalnom Baby Centru da uplatim (!) sat 'dojenja'.
Kao oni trkeljaju o dojenju, pokazuju mi gumene sise i bradavice, a ja pozorno slušam.

Kaj je najbolje, ne samo da sam ja već rodila, oddojila i odgojila jednog punoljetnika - već sam to znala obaviti s jedva navršenih osamnaest godina, instinktivno i bez ikakvih predavanja!

Mozak mi je totalka omekšao. Što je sljedeće - uplatit ću kurs disanja???

Danas su me prevarili i pri kupovini maske za mobitel.
A Šimona u međuvremenu ostavila tri SMS-a na MOJ broj - kučka predatorska!!!

16.12.2005. u 18:29 • 5 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 15.12.2005.

Kako za/iz/liječiti slomljeno srce???

Teško.
Jednom rječju.

No, pogledajmo što odgovaraju čitatelji Guardiana izvjesnoj XY koja je pitanje postavila.

"Prihvatiti situaciju... Priznati tugu... Biti dobar prema drugima i sebi".

"Biti strpljiv... Kliše da vrijeme liječi sve rane temelji se na iskustvu".

"Nabaviti škaf. Postaviti ga nasred sobe. Napuniti ga votkom. Ispiti. Ponavljati do besvjesti... Posvećeno mome bivšem zaručniku". (Od izvjesne Ciaran Goggins iz Belfasta).

"Zakopati srce za početak... Prevencija je bolja od liječenja".

Prijateljica investment bankerica Silvia preporuča manično rješavanje križaljki u prvim tjednima krize. S rječnicima, atlasima, enciklopedijama i almanasima. Ne predavati se pred nepoznatim pojmovima.

Osobno preporučam preseljenje - po mogućnosti na drugi kontinent. Nova planeta je najefikasnija opcija.

15.12.2005. u 11:32 • 7 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.12.2005.

7

Jučer mi je kurbeštija Lenti razbila ogledalo s kičastim ramom koje sam davno-davno, preko 7 mora i preko 7 gora, u ruksaku doteglila s nekog engleskog buvljaka.
"Nesrećo, nećeš se sad 7 godina udati!!!!!", kriknula sam, ali me Lenti pogledala s prezirom i nastavila kunjati na polici s koje vidi kroz prozor na Vinohradsku.
Da 7 dana ne dobije tunjevinu, možda bi se uznemirila, ali ovako...

12.12.2005. u 18:21 • 3 Komentara • Print • # • ^

Prokletstvo Bijelog hotela, Adolf Born pred spavanje, Itaka za Silviju

Negdje pred rat, mislim 1990., Mirna mi je iz Engleske poslala roman "Bijeli hotel" D.M. Thomasa. Priča me se jako dojmila, a poslije sam vidjela da je beogradski Nolit objavio srpski prijevod.
Neka je francuska novinarka primijetila da će se knjiga svidjeti "ženama, luđacima i Židovima". Kako spadam u barem dvije od tri navedene kategorije, nije čudo da mi je "Bijeli hotel" ostao u vrlo lijepom sjećanju.

Sasvim slučajno, u nekim prastarim novinama natrčala sam na priču o svim propalim pokušajima ekranizacije Thomasovog romana.

Impresivan niz filmadžija bio je zainteresiran za režiranje priče. U kronološkom nizu - Bernardo Bertolucci, David Lynch, Hector Babenco, Emir Kusturica, Pedro Almodovar, David Cronenberg. Možda ima i neki noviji pretendent, tekst koji sam čitala star je barem godinu dana.

Kusturice se i sama sjećam. Negdje nakon "Undergrounda", on i Dušan Kovačević spremali su se raditi "Bijeli hotel". Naslovna uloga trebala je ići Juliette Binoche.
(Inače, za glavnu rolu u igri su bile i Meryl Streep, Isabella Rossellini, Nicole Kidman, Lena Olin i Emily Watson, a u castu su se spominjali i Anthony Hopkins, Dustin Hoffman te Ralph Fiennes).

U međuvremenu se oko prava za ekranizaciju zamotala i sudska parnica, a od filma u međuvremenu ništa.

Možda je vrijeme da knjigu pročitam ponovno.

Trenutno čitam stvarno sjajnu češku dječju knjigu "Mach a Šebestova" od Miloša Macoureka.
Ako su Česi uz pivo, u još nečemu vrhunski, onda su to ilustracije knjiga. Tako je za "Macha i Šebestovu" ilustracije napravio najveći živući češki ilustrator, Adolf Born (pes Jonatan na slici jedan je od glavnih junaka), a za taj je posao 1987. godine dobio francusku nagradu za najbolju slikovnicu godine. Ovih je dana na Hradčanima otvorena Bornova izložba pa ću natjerati Paju da me transportira do Zamka.

Za kraj, potaknuta vrlo zanimljivim Hezusovim postom "Clarice, jesu li jaganjci konačno utihnuli" (ne znam kako, ali ja sam u prvi mah pročitala "Clarice, jesu li jaganjci konačno pečeni"), sjetila sam se obećanja koje sam prije mjesec dana dala investment bankerici Silviji da ću joj ne-daj-bože, na sprovodu izrecitirati "Itaku" od Konstantina Kavafija.
Silvia je bankarsku slavu i materijalno blagostanje stekla u Londonu odakle je pak došla iz jedne talijanske vukojebine.

"Itaka" je daklem, posvećena svima onima koji se dadoše na dugačak put od Štakorovca do Madison Square Gardena:

Kada kreneš na put za Itaku
zaželi da dug to bude put,
pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
i srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
sve dok misao je tvoja uzvišena
i dok birana se osjećanja tiču tvoga duha i tvog tijela.
Niti Lestrigonce, niti Kiklopa
niti divljeg Posejdona ti susresti nećeš
ako ne nosiš ih u samome sebi
i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.

Zaželi da dug to bude put
svitanja ljetnih pun
u koja ćeš - kolike li radosti -
ulazit u luke prvi put viđene.
Pred feničkim zastani tezgama
i snabdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,
što više upravo raskošnih mirisa.
Pođi u mnoge gradove misirske
da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.

I na umu uvijek Itaku zadrži.
Stići na nju tvoja je sudbina.
Al nipošto ne žuri na tom putu.
Bolje neka mnogo godina potraje
da na otok pristaneš ko starac
bogat onim što na putu stekao si
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti dadne.

Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašan nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već što Itake znače.

12.12.2005. u 11:45 • 1 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.12.2005.

Uzgoj i odgoj ovaca te ine stoke sitnog zuba

Max Boschini

Ovih sam dana, što bi se reklo, hormonalna.

Prvo sam kmečila čitajući "Austerlitza".

Ondak sam kmečila čitajući prilog Mlade Fronte, priča o Venduli Svobodovoj, koja je izgubila kći od leukemije.

Ondak sam popizdila na neznanog "Čitatelja" na nekom češkom forumu koji je ostavio komentar u povodu vijesti o Gotovini. Obično ne reagiram na budale, tj. trudim se ne ragirati na svačiji prdac, ali kako rekoh, hormoni me peru pa mi se pola prašta.

Veli Čitatelj kako je valjda 1995. bio u Hrvatskoj pa je gledao HTV. Kaže, "iako sam razumio tek 50%", bla, bla..., ne sumnja da su posrijedi barbarske nacije pa se Čitatelj "nada da će im pristup EU-u biti zatvoren još minimum dvadeset godina". (Javio se još jedan lik koji je dvadesetici odlučio dodati nulu).

Pa sam napisala da se ja osobno "nadam" da o Čitatelju i njegovom životu nikada i nitko neće donositi odluke utemeljene na 50% razumijevanja onoga što kaže Češka televizija.

Inače, čovjek se navikne na sve što više-manje regularno sreće pa tako u inozemstvu oguglate na moraliste koji u najbolju ruku "ne razumiju kako ste mogli ratovati", a u najgorem slučaju tvrde da bi nas sve trebalo u krematorijski dimnjak.

Na stranu što svaka šuša koja je pročitala tri teksta u novinama misli da sve zna, mene najviše vesele oni koji su iznašli način da se krajnje udobno i bez ikakvog osobnog troška osjećaju boljima od milijuna ostalih.
Kao kad bih ja rekla: "Oh, ta luda gamad u Sudanu koja se ubija..." i odlepršala dalje u dubokom uvjerenju da sam bolja, drugačija i moralno uzvišenija...

Mislim da je Davies pisao o metodološkoj pogrešci kada povjesničari etički prosuđuju izvanredne događaje iz 'ordinarnih' mirnodopskih uvjeta. Nešto slično vrijedi i ovdje.

10.12.2005. u 10:59 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.12.2005.

My Kind of "A" Man

...Two women told a reporter that Randy "Duke" Cunningham, the California Congressman who resigned after he was found to have accepted bribes from defense contractors, once changed into pajama bottoms and a turtleneck sweater and offered the women champagne by the light of a lava lamp...

06.12.2005. u 16:27 • 0 Komentara • Print • # • ^

Mikulaš

Polako se primičem savršenstvu. Pretvaram se u kuglu.

Pa sam se kao takva otkotrljala do "Metropola" gdje Peraica otvara novu knjižaru. Otvara i treću na Ruzinama, tj. praškom aerodromu. Kaže, treba prehraniti ženu i blizance, vrijeme je za poslovnu expanziju. Eto, u kakvom kapitalističkom paklu završavamo mi, umjetnici i bohemi.

U "Metropolu" smo Pajo i ja ručali, ali me on brzinom svjetlosti ostavio s kujom, jerbo je imao nekakav poslovni sastanak u susjedstvu. Disa je završila moj 'chicken wrap' dok sam ja iščitavala Lidovke i vijest kako se Češka komunistička mladež sprema na ilegalu, jerbo im MUP prijeti ukidanjem zbogradi manifesta kojim pozivaju na rušenje ustavno-pravnog poretka.

Za to je vrijeme sirotog barmena maltretirala barska mušica, jedan od onih tipova koji dvije trećine života provedu na nekom šanku gdje rasvjetljuju misterije bitka i kosmosa. Onu preostalu trećinu prespavaju.

Dok je barmen letargično brisao čaše, mlađa verzija Alena Ginsberga danas je dudila o Blaise Pascalu.

Svatko tko u dva popodne u praznom bistrou spomene Blaise Pascala zaslužuje da ga na Sv. Nikolu pogodi munja nebeska.

Inače, Česi su sinoć proslavili svog Mikulaša - cestom su hodali Mikulaši (Nikole), s obaveznim pratiocima - anđelom i vragom, iliti čertom.
Nova generacija česke nejači emocionalno je istraumatizirana.
Najbolji su mi oni luđaci koji iz filmskih studija Barandov nabave rekvizitu pa vlastitim klincima pošalju čerta s 'pravim' kopitima i ljudskom nogom koja viri iz džaka. Uz takav roditeljski tretman, ovoj zemlji neće nedostajati pacijenata.

A dok su cestom vrištala djeca i trčali zlobni vragovi, poslušala sam sjajno predavanje Ive Janakove o pioniru češkog grafičkog dizajna Ladislavu Sutnaru. Mucho zanimljivo.

06.12.2005. u 15:50 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 05.12.2005.

La Famiglia

Danas ću malo tračati.
I to meni mile i drage.

Jučeraske smo Pajo i ja odradili zadatak ispijanja kave s Pajinom sestrom koja također živi u Pragu. No, tu 'sitnicu' od naših prijatelja rijetko tko zna, jerbo se Pajo i sestra prešutno ne podnose i stoga održavaju samo najnužniji kontakt.

Dok sam promatrala ta dva izdanka češko-ukrajinsko-kanadske loze dok sjede jedan nasuprot drugog, a pri tome se u sat vremena možda tri puta pogledaju u oči, pala mi je na pamet uvodna rečenica iz Ane Karenjine. Da parafraziram Tolstoja, sve su normalne obitelji nalik jedna drugoj, svaka nenormalna luda je na svoj način.

Kako sam imala prilike upoznati sve članove uže familije, moja je stručna procjena da oni predstavljaju prosjek ludosti. Svakako, imaju neke svoje specifikume, ali sve u svemu ne idu u ekstrem, što će reći: nema fizičkog nasilja, nema incesta (barem ne u najjužem krugu), nema izgladnjivanja djece, maltretiranja životinja, itd.

Pajini su recimo, ludi po pitanju komunikacije.
Koje nema.

Npr., na cesti sasvim slučajno sretnemo sestru Draguljče - što je prijevod imena koje si je sama dala u Novoj Domovini, zamijenivši ono koje je dobila pri rođenju.
Krasan sunčan dan, a Draguljče hoda s debelom masnom modricom na oku.
Draguljče (43) krasi nadnaravan talent za biranje mužjaka. Izredala je cijelu malu plejadu likova. Od sitnih kriminalaca, nasilnih makedonskih slikara, do tuceta pjesnika-alkoholičara, samo birajte!
Šljivu na oku pobrala je od depresivno-agresivnog scijentologa.

I sad, sretnu se Pajo i modrooka sestra i oboje se prave kao da se ništa nije dogodilo.
"Hi", kaže brat
"Hi", kaže sestra.
On se pravi da ne vidi šljivu, ona ništa ne govori.
I sad bi oni tamo stajali dok ih vjetar ne ponese dalje.
Ja je pitam: "Draguljče, issa ti, što se dogodilo??? Da te nije ona scijentološka pizda odalamila???", na što Draguljče kaže: "Ma ne, igrala sam squash i zaboravila zaštitne naočale".
I problem riješen.
Šljiva je adresirana, Draguljče je dobila priliku da ispriča verziju koja joj tog popodneva odgovara i nitko nije pao mrtav od lude intimnosti.
No, njih dvoje to sami ne bi mogli nikako izvesti.
Moj bi buraz recimo, skočio kao oparen: "Tko te tako dohvatio, sestro, krvi da mu se napijem???".
Međutoa, mi smo necivilizirani Balkanci pa se to kao ne broji...

Ili Luda Materetina.
Ljuta je na Paju iz samo njoj znanih razloga i već se godinu dana odbija javiti na telefon kada ovaj nazove doma. I to bi bilo OK kada bi Luda Materetina Paji dala do znanja da je na njega ljuta, ali jebiga, to podrazumijeva komunikaciju (koje nema) tako da se na koncu svi prave da je situacija regularna, ali se majka sveudalj skriva od Paje kao vrag od tamjana. I mogu oni tako narednih 5-6 godina...

Ako se u toj familiji i o čemu govori, onda je to HRANA.
O tome mogu duditi satima.
Hrana i obroci predstavljaju 'referentne točke' cijeloga života; ljetovanja se pamte po restoranima, putovanja po trgovinama hranom, ljudi po pripravljenom objedu, rođendani, Božići, Uskrsi po nabavkama namirnica za žderačinu.

NAJstrašniji horror je s njima ići u restoran. Narudžba traje barem pola sata. Jelovnik se proučava k'o Sveto pismo. Narudžbe se alteriraju, mijenjaju, ispravljaju, stres bez presedana! Dodajte tome i proučavanje vinske karte od koje bi i svetac pošandrcao & razbio im tu sudbinsku flašu o glavu!
Samo ih zadnji ostaci nepomračene svijesti drže uza stol pa ne idu u kuhinju popovati kuharu kako da spravi njihov dish.
Po objedu se obavlja maratonska analiza. Što smo jeli, kakva je kvaliteta namirnica, kolike su proteinske vrijednosti, kako će to utjecati na razinu kalija u krvi? A probava?

Roditelji na svoja putovanja nose namirnice i extra posuđe od kuće. Jer ovsena se kaša ne može konzumirati ako to nije organski uzgojena Winnipeg ovsena kaša u koju kaki organski napasana Winnipeg stoka.
No, istovremeno, kraj njih može pasti Berlinski zid a da se tom događaju ne prida nikakva pozornost.
Betonski blokovi nisu probavljivi, valjda zato.

Jedina tema o kojoj ćete nešto čuti, a da nije hrana je David Icke, ludi guru koji vjeruje da svijetom konspirativno upravlja klasa guštera - ne metaforičkih, već stvarnih! Stara puši Ickea i njegove teorije zavjera pa bi uz nabavku salate puterice na lisabonskoj tržnici, uz večeru eventualno mogli saznati i kakvu novost iz Ickeove kreativne radionice.

Pa vam se ja 'u obiteljskom krugu' osjećam kao jedna savršeno uravnotežena i duhom prisebna individua.

05.12.2005. u 15:30 • 3 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 04.12.2005.

Le soleil d'Austerlitz

Oko 10.000 promatrača i 4.000 glumaca luduje cijelog ovog vikenda dvadesetak kilometara od Brna.

Obilježava se 200-godišnjica velike bitke kod Slavkova iliti Austerlitza, gdje su se u zoru 2. prosinca 1805. sukobile vojske "Triju Careva" - Rusa, Habsburga i friško okrunjenog Napoleona.
Franjo I Habsburg nije nazočio osobno, što će reći, bili su samo Bonaparte i Aleksandar.

Češka TV izravno prenosi 'visokobudžetni' spektakl rekonstrukcije velike bitke u kojoj je izginulo oko 35.000 vojnika. Po smrznutoj se ledini bacakaju ne samo volonteri Česi, već i masa stranaca sa svih strana svijeta. Uloga Napoleona zapala je izvjesnog Marka Schneidera iz Williamsburga, Virginia. Statira i dvjestotinjak konja. Koliko sam shvatila, svi se dobro zabavljaju, a okolne pivnice rade punom parom.

(Ne sjećam se u kojem sam filmu vidjela scenu kada se traži nečiji otac koji leži na zelenom obronku među 'ubijenim' vojnicima Konfederacije, isto neka luda rekonstrukcija američkog građanskog rata... Neobičan hobi).

Ankete pokazuju da se 74% Čeha izjasnilo u prilog rekonstrukciji bitke - smatraju da je riječ o jednom od povijesno najznačajnijih događaja na moravsko-češkom teritoriju, a nije naodmet ni prihod koji ostvaruju lokalni turist pregaoci. Vele, nije fer da oni u Normandiji žive od Dana D, a mi ni cvonjka od Slavkova.

Ona tankoćutnija manjina od 26% smatra da više od 30.000 poginulih zaslužuje sućut i komemoraciju, a ne masovni dernek.

Inače, potaknuta Slavkovom/Austerlitzom, ponovno sam uzela u ruke istoimeni roman od W.G. Sebalda kojeg je 2001. "The Times" prozvao "Joyceom 21.og stoljeća", tik pred Sebaldovu pogibiju (iste godine) u automobilskoj nesreći.

U svakom slučaju, riječ je o jednom od najzanimljivijih pisaca kasnog 20.og stoljeća. Posebno me se dojmila njegova knjiga "On the Natural History of Destruction". Pročitati kada imate vremena. Zahtjeva strpljenje.

04.12.2005. u 20:39 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 03.12.2005.

Electronic Theatre

Nakon tri manjifiko kompjuter crash-a koji mi progutaše cijeli post, stvarno je ironično pisati o novim tehnologijama.

Daklem, ubrzana verzija jerbo mi je pun q Electronic Theatra...

Prošli tjedan u Prague College-u održana je petodnevna radionica "Electronic Theatre - Pushing the Boundaries of Theatre and Interactive Technology".

Cijela se stvar upriličila u organizaciji PC partnera International Centre for Art and New Technologies, a projekt je vodio Dragan Živadinov, jedan od utemeljitelja Neue Slowenische Kunst-a i legendarnog Laibach-a.

U velikoj predavaoni okupilo se mnoštvo kreativnih techno geekova sa zadaćom da uz pomoć Virtual Reality tehnologije + ostalih interaktivnih čudesa "uvuku" gledaoca u performance u Real Time-u (za razliku od filma koji je napravljen tako da gledalac tijekom projekcije "zaboravi" da mu se pripovijeda unaprijed pripremljena priča).

Ne budi lijena, išla sam pogledati "Real Time Motion Picture" vježbu koja se sastojala od dva "stvarna" tipa - jednog djedice-glumca koji je kunjao u stolici u pokrajnjoj prostoriji + mladog slovenskog plesača, odjevenog u ono Virtual Reality odjelce u kojem izgleda kao astronaut bez kacige a s gomilom pupčanih vrpci.

Daklem, to je u konačnici izgledalo ovako...

Na velikom ekranu imali smo tri lika koji međusobno "interaktiviraju".

Real Time Plesača koji skakuće i izvodi kung-fu balleto.
Kompjutorski Kontroliranog Plesača kojeg vodi tehničar bez obzira što "pravi plesač" izvodi u Real Time-u.
(Nekom neznanom tehno greškom, tehničar mu je tako izvrnuo nogu da sam fantu zabrinuto preporučila da se ove zime ne smuca po Planici i skijalištima općenito).
I na koncu, Djedicu koji je sveudalj kunjao u svom stolcu.

Pa su ta trojica u virtualnom svijetu međusobno općila.

Mi smo svi na glavu natandrčili one Blues Brothers 3D očale i uživali u čudu. Vlak ulazi u stanicu, maltene.

U svakom slučaju, Electronic Theatre otvara zanimljive mogućnosti u kazališnom performansu.

Što se mene tiče, nek se nove tehnologije nose u dupe - vraćam se tinti i guščjemu peru...

03.12.2005. u 12:06 • 2 Komentara • Print • # • ^

VR Opravica

... A ovo je Virtual Reality odjelce u kojem je skakutao Slovenac.

Izgleda kao da se Alien presvlačio pa ostavio staru kožu u nekoj Enterprise špajzi...

03.12.2005. u 11:10 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 02.12.2005.

Ognjišta

Kako Česi nisu mediteranski narod, njihove penziće nećete vidjeti da se svađaju oko nogometa i politike po pjacama. Za taj doživljaj treba skočiti do najbliže hospode, tj. pivnice.

Dvije teme jamče instant reakciju.
Prva se tiče tzv. Benešovih dekreta i povlači apsolutno jedinstvo mišljenja. Što će reći, svi se Česi slažu sveziglede njihove ispravnosti i opravdanosti.

Druga tema su "regulirane najamnine". Tu opet, nema individue a da nema svoje mišljenje, ali za razliku od Benešovih dekreta, ovdje nastupa totalni nesklad i narodno se jedinstvo raspada u hipu!

Daklem, odmah po okončanju Drugog svjetskog rata, tadašnji je čehoslovački predsjednik Eduard Beneš potpisao notorne dekrete kojima je položena pravna osnova za protjerivanje 3,5 milijuna Nijemaca i oko 300-tinjak tisuća Mađara iz tadašnje CS. U frenziji nacionalnog bijesa i osvetničke pravdoljubivosti, izbačeni su svi: i nacisti, i kolaboracionisti, i njemački antifašisti, pa čak i Židovi njemačkoga podrijetla (prezime, jezik) koji su preživjeli koncentracijske logore. Protjerivanje je popraćeno i prigodnim folklorom kakav smo imali prilike vidjeti 90-ih u nama bližim krajevima; ubojstvima, linčovima, silovanjima, itd.

Nakon što su Nijemci istjerani, a podsjetimo, ista se stvar događa u susjednoj Poljskoj gdje je mislim, protjerano barem pet milijuna Nijemaca, kompletna njemačka imovina je oduzeta i nacionalizirana. U njemačke kuće useljavaju Česi, isto kao što njemačke tvrtke, trgovine, tvornice, do najmanjeg njemačkog pajzla, također preuzimaju Česi. A s obzirom da su većinu ondašnjeg CS gospodarstva držali Nijemci, riječ je doista o ogromnoj imovini.

U veljači 1948. čehoslovački komunisti (koji su BTW na vlasti narodno-izbornom voljom), pučem preuzimaju vlast sljedećih 50 godina.
Ubrzano slijedi nacionalizacija + podržavljenje gospodarstva i privatne imovine.

E sad, kad su 1989. vlast preuzeli Havel i ekipa, dolazi do denacionalizacije i restitucije davno oduzete imovine koja se pak vraća u naturi gdje je to moguće, a gdje nije, u novcu.

Međutim - ovo je važno - odluka čehoslovačkog parlamenta o povratu imovine, tiče se samo i isključivo one imovine koja je oduzeta češkim državljanima nakon veljače 1948. godine.

Drugim riječima, Nijemci, Austrijanci, Mađari i njemački Židovi ne dobijaju ništa.
Također, svi oni koji su u proteklih pola stoljeća emigrirali iz CS, a tiče se to posebice onih koji su otišli 1968, ne dobijaju ništa.
Jerbo je njima činom emigracije automatski oduzeto CS državljanstvo, a novoj vlasti nije palo na pamet tim ljudima vratiti njihova prava (koja im je NB oduzela upravo srušena komunistička vlast!).

Digresija: Pajo me uvjerava kako su Hrvati doista rijedak narod po svom pozitivnom stavu prema vlastitim emigrantima. Ja mu tumačim da je to kod nas ipak drugačije, jer je odlazila masa nepolitičkog 'normalnog' svijeta gasterbajtati po Njemačkoj te slala pare u zemlju i praktički održavala standard, posebice u 70-ima i 80-ima.
No, činjenica je da se benevolentan hrvatski stav naspram emigracije i dijaspore vidi i po tome da su BiH Hrvati dobili pravo na RH državljanstvo, što recimo nije slučaj s bosanskim Srbima.
Zašto je to tako, tema je za neku drugu prigodu.

U svakom slučaju, Česi svoje sunarodnjake po svijetu naprosto ne podnose, a posebice ne podnose političke emigrante. Opći je ethos - morali ste ostati i izdržati.

E sad, na početku posta sam rekla - kad spomenete Benešove dekrete, svi Česi skaču k'o jedan i kažu: trebalo je tako i nikako drugačije!

Na zahtjeve iz Bavarske i Austrije, ni da trepnu! Odgulili su i prijetnju austrijskog veta na EU članstvo. U tom pogledu im je bilo nešto lakše nego Hrvatima danas, prvenstveno zato što uživaju neupitan status žrtve u Drugom svjetskom ratu i vrlo snažnu podršku Velike Britanije. Također, vlada u Berlinu davnih je dana odustala od restitucije pa bavarske inicijative ne tretira kao ozbiljne ili ne daj bože, sudbonosne za buduće odnose u EU.

Također, svakome je jasno da današnja Češka naprosto ne može isplatiti svu onu imovinu a da ne uzdrma vlastiti 'ustavno-pravni poredak'.

Pa tako niti jedan ozbiljniji CS političar nije dupencetom mrdnuo u smjeru 'ispravljanja povijesnih nepravdi'. Idealist Havel (puno popularniji u inozemstvu nego na rodnoj grudi) u jednom se trenutku simbolički ispričao protjeranim njemačkim antinacistima, ali ga je na to dočekala na nož kompletna česka javnost. Nema ni simboličke isprike!

No međutim, rekla bi moja Snajka, priča s povratom imovine Česima u domovini gadno se zakomplicirala.

I to je taj moment kada se u hospodi, uz petu kriglu Staropramena, Česi zakrve!

Tiče se to prvenstveno povratka stambenih zgrada.

Daklem, stari su vlasnici dobili natrag svoje zgrade, no u svojim su stanovima - a tiče se to oko 300.000 domaćinstava - dobili i tzv. 'zaštićene stanare' sa simboličnom 'zaštićenom rentom'.
Takva je odluka imala opravdanje u rano tranzicijsko doba kada (a) ljudi nisu imali novaca za tršišne stanarine i (b) kada se trebalo izbjeći ponavljanje nepravdi time da se sada kazne oni koji u proteklih 50 godina nisu imali baš nikakve mogućnosti doći do 'vlastitoga' stana.
No, 15 godina kasnije, situacija je puno kompliciranija....

Zaštićene stanarine su zakonski zacementirane početkom tranzicijskog razdoblja tako da svi nosioci tzv. dekreta (prava na status zaštićenog stanara) danas isplaćuju doista simbolične sume.
No, zato je ostatak tržišta, tj. stanarine za stanove koji se iznajmljuju na 'normalnom' tržištu, oštro iskrivljen pa razlike u odnosu zaštićena-tržišna stanarina dosižu 1:15.
Primjera radi, zaštićeni stanar u najjužem centru grada, u stanu od 100 m2, plaća stanarinu od oko 100 eura. Isti takav stan, na katu iznad, netko drugi plaća minimum 1.500 eura.

I nije to bila neka posebna frka dok su tržišne stanarine isplaćivali stranci. Problem je nastupio kada je u međuvremenu stasala nova generacija Čeha koji su osnovali vlastite obitelji i sad su se našli u nebranom grožđu. Jer, prosječan Čeh jednostavno nema primanja koja mogu pokriti takve cijene!

Plus, takva stambena politika ozbiljno onemogućuje tržišnu pokretljivost. Tiče se to prvenstveno nezaposlenih.
Za razliku od ostatka zemlje, u Pragu posla ima.
No, zbog visokih najamnina, nezaposleni mladić iz Ostrave ne može nabaciti ruksak na leđa i došlepat se do Praga gdje će naći posao, već je prinuđen ostati u Ostravi gdje mu država ondak isplaćuje naknadu za nezaposlene.

A značajne promjene situacije nema na obzoru, jer se pravo na status zaštićenog stanara nasljeđuje baš kao i vlasništvo - dovoljno je da se unuka prijavi kod bake, bez obzira gdje stanovala, i smrću bake zaštićena stanarka postaje unuka, a vlasnika 'ko jebe!

Imovinske razlike također ne igraju baš nikakvu ulogu. Možete biti Eva Herzigova što se tiče porezne kartice. Ako imate pravo na zaštićenu stanarinu, plaćate minimum. A ako ste sirotinja bez oca i majke, a nemate pravo na zaštićenu stanarinu, crknite!
Nerijetko vlasnici zgrada voze daleko jeftinija kola od vlastitih 'zaštićenih stanara' koji u međuvremenu putuju svijetom, kupuju vikendice, i uživaju život.

Postoji i masa zloupotreba gdje jedna obitelj drži dekret na nekoliko stanova pa u jednom stanuju, a druge u međuvremenu iznajmljuju po tržišnim cijenama. Na vlasniku je da sudski dokaže da zaštićeni stanar zloupotrebljava svoj status, a dosada je - koliko je meni poznato - bilo dovoljno pozvati dva prijatelja kao svjedoka koji će potvrditi da ti doista stanuješ na toj adresi, i vlasnik se može slikati!

Pa se nacija našla podijeljena - kako kaže Jana Bendova, komentatorica Mlade Fronte - zamislite slučaj da je netko po babi naslijedio pravo na kupovinu jeftinog mlijeka. I sad svi u dućanu plaćaju tetrapak 15 kruna, a nasljednica dekreta za istu stvar daje 1 krunu.

Stvar se dodatno zakomplicirala time da zaštićene stanarine više ne pokrivaju ni osnovne troškove održavanja zgrada (što je ovdje ozbiljna obaveza pa im fasade na nešto sliče, za razliku od zagrebačkih).

NO, TO NIJE SVE!!!

Oko 400.000 stanova našlo se restitucijom u vlasništvu lokalne samouprave, recimo, grada Praga.
Pa sad u priči nastupa novi moment.

Prag je podijeljen na distrikte, kao naše općine, Praha 1,2,3...13.
Ne postoji netko kao Milan Bandić, gradonačelnik kompletnog Praga.
Svaka područna uprava vrlo je nezavisna te je tako donijela i vlastite regule vis a vis stanarina i otkupa gradskih stanova.
Pa je tu opet najveću ulogu odigrala sreća, a ne zakon koji bi kao trebao jednako tretirati sve građane.

Recimo, igrom slučaja imate adresu na Žižkovu, Prag 3.
Sad govorim napamet, ali priča u principu stoji.
Vaš bratić ima adresu na Smichovu, Prag 5.
Oboje ste imali sreću da ste naslijedili dekret na stan koji je u vlasništvu grada, što će reći, također ste zaštićeni stanar, ne plaćate tržišnu najamninu, a povrh svega, imate mogućnost stan otkupiti i postati sretni vlasnik prostora u kojem ste se rodili i odrasli.

No, Prag 3 je odlučio NE privatizirati stanove pa tako vi i dalje plaćate svoju stanarinu (značajno višu nego zaštićeni stanar u stanu privatnog vlasnika).
U međuvremenu je Prag 5 odlučio privatizirati stambeni fond, odlučio se na simbolične otkupnine, jerbo tamo sjede vijećnici s 'osjećajem za socijalu' i vaš je bratić za iznos vaše godišnje stanarine postao punopravni vlasnik stana!
Prag 6 u međuvremenu isto privatizira, ali po znatno višim cijenama...

I tako dalje, i tome slično.

Totalni kaos.

Nesretni su vlasnici prije šest godina izvojevali pravnu pobjedu kada je Ustavni sud donio odluku da je cijela politika zaštićenih renti protuustavna, no kako Češka gaji zanimljivu političku kulturu kada su u pitanju odluke vlastitih sudova, niti jedan sastav parlamenta dosada nije reagirao na tu potvrđenu protuustavnu praksu.
Pitate se zašto?
Djelomično su u pitanju interesi (vlastite familije i rodbina kao zaštićeni stanari), a djelomično se radi o klasičnoj "free-rider" politici.

Kao, namjera je zaštiti dio populacije od udara tržišta. Na stranu što ne postoji nikakav pokazatelj da zaštićene rente štite siromašne (dapače!), problem je u tome što je država svoj dio posla (socijala) prebacila na nekog drugoga, tj. na grupu građana, u ovom slučaju, na vlasnike stanova!
Dakle, umjesto da siromah dođe državi s izvatkom od plaće i kaže 'Ja ovo ne mogu platiti', pa mu država pomogne ili ne (ovisi o socijalnoj politici), time što mu dade stambeni doplatak koji pak siromah uplati na konto vlasnika stana, država se u ovom slučaju odlučila uzeti direktno iz vlasnikovog džepa! Što će reći, vlasnik plaća za siromašnije sugrađane.

No, vrag je odnio šalu kada je prije šest mjeseci došla presuda iz Strasbourga - neka Poljakinja je identičan poljski slučaj prebacila u Strasbourg koji je pak rekao da država nezakonito prebacuje svoje probleme na tuđa ramena pa će država sad platiti penale.
Češki vlasnici su odmah poskočili u zanosu ter i sami odjezdili put Strasbourga.
A Strasbourg je nešto teže ignorirati od domaćeg suda iako me ni to ne bi čudilo.

I sad smo dobili najnoviju vijest.
Za Svetog Nikolu parlament izglašava promjenu Zakona o zaštićenim najamninama.
Počevši od 1.1.2007. zaštićeni stanari počet će plaćati 10% veću stanarinu (mašala!), i tako sljedeće četiri godine.

Baš me zanima kako će na to reagirati Savez vlasnika... Saga se nastavlja... Pivnica kipti!!!

02.12.2005. u 15:01 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

1001 praška noć

Natasa Babic

Create Your Badge

UDIJELI SIROTINJI - KUPI PRIMJERAK!!!

adopt your own virtual pet!

Bond djevojka u mirovini:
Vila Zaboravka

Plaćeni Oglas

Agnus Diabolik
Babl
Belka
CatMarica
Daathian
Delfina
Dvizga
Markiz
Marole!
Nemanja
Remi
Skaska
Spada
Srdelica
Stroke
SuziQ
Zub
Wall
Xiola
ŽTP Zelengrad

Igraju

Virtuela - Žena Koja Tajnu Zna
Bajo - Mladić Meka Srca i Tvrda Uda - nešto kao muž
Daćko Sraćko aka Fabio - Sin na dalekom otoku, miljenik žena i ovaca
BelzeBuba aka Gica Galaksija - Kći sisanče

NEPRIJATELJI

Draguljče - Zla Pajina sestra sa shoe-size-IQ-om ; sanja karijeru u filmu
Sabrina - Zla Pajina majka, pati od alergije na električne žarulje, sanja Virtuelu
Kasper - Pajin otac, sanja vinski gulaš, safaladu, srneći hrbat...

PRIJATELJI

Sanjcho - Žena koja je prehranila The Svadbas
Kum Bojko - Bubnjar i antiglobalist
Erik Degenerik - On Stvara Svet Oko Sebe
Tetka Kristla - Žena koja umije prepoznati dobru štiklu
Suzi J. - Društveni kroničar i posrnula makrobiotičarka, SMS pal
Tihana - Glumica i Ex-Cimerica

ZOO Cast:

Disa - Pajina extramaritalna ljubovca
Lentilka i Čečka aka Marx & Engels - Mačke koje ne poštuju privatno vlasništvo
Mara - Maca Patrijarh - RIP
Milivoj - Jednooki mačak Legenda - RIP
Antonio aka Tonči - Najdeblji mačak na Islandu
Mitzuko aka Cuki - Maca Padobranka - RIP
Kali - Felino-Ljepotica, Kum Bojkova konkubina
Jurica - Mačak-Huligan, nezakoniti Erikov sin s ladanja u okolici Tabora
Dali - Pas Nakazić - RIP
Mafla - Maca Generalica
Ajka - Debela Kuja
Brok - Disin prijatelj i susjed
Tara - Disina prijateljica
Moretti & Co. - Toskanski zečevi - RIP
Mora - Kuja Asasin

...Lista se kontinuirano nadopunjuje....

Arhiva