utorak, 10.11.2009.
Sjajan čiča!
Dok sam par dana švrljala po beogradskom Sajmu knjiga, Česi su imali promociju vlastitog prijevoda "Priče o ljubavi i tmini" u knjižari Fišer, gdje je Amos Oz potpisivao knjige. Žao mi je što sam to propustila. Nije da ne merem živjet bez Amosovog autograma, nego, baš me zanima kao lik, htjela bih ga upoznati. U to ime, možda se uputim u Izrael - ništa nije nemoguće...
Nego, par dana kasnije pročitala sam u Respektu intervju s Velikim Piscem.
Izdvajam dijelove koji su me, kako bih rekla a da ne zvučim sentimentalno, 'dotaknuli'.
Novinarka Silvie Lauder pita sljedeće: "U 'Priči o ljubavi i tmini' pišete dosta intimno o svom životu, roditeljima. Je li bilo naporno tako se otvoriti?".
Pisao sam tu knjigu šest godina, ali može se reći i cijeli život. Najvažniji moment koji me konačno i naveo na pisanje ove knjige bio je trenutak kada sam se konačno pomirio s vlastitim roditeljima. Cijeli niz godina, desetljećima, bio sam ljut na majku zato što se ubila. Na oca, jer ju je izgubio. I sam na sebe. Zato što sam bio loš dječak jer inače valjda ne bi otišla. Tijekom mnogo godina jednostavno sam ih isključio iz vlastitog života, sa svojom vlastitom obitelji o njima nisam uopće govorio.
Kada se to promijenilo?
Kada sam došao u doba kada bih mogao biti roditelj vlastitim roditeljima, došlo je do određene promjene. Mogao sam na roditelje gledati kao na vlastitu djecu. Mogao sam o njima pisati, mogao sam s njima uspostaviti kontakt, s humorom, sa suosjećanjem, sa znatiželjom. A na koncu sam tako i pisao knjigu, bez bijesa, s humorom i empatijom.
Još malo o roditeljima i o prošlom stoljeću. Pitanje o tome što bi se dogodilo da su Ozovi umjesto u Izrael emigrirali u New York?
Da su ostali u Europi, ubili bi ih u plinskim komorama. O Americi su razmišljali, ali tamo ih nitko nije htio. Tridesetih godina to nije išlo tako da odete do putničke agencije i uplatite si boravak. Došli su u Jeruzalem zato što im je to istinski bila jedina šansa za preživljavanje.
Sve su zemlje svijeta bile za Židove zatvorene, a ljudi na to ponekad zaboravljaju. Na primjer, službena politika Kanade u to je doba glasila "jedan Židov je previše". Australski premijer je izjavio da je antisemitizam strašan te da zato u svoju zemlju neće pustiti ni jednog Židova, da antisemitizam Židovi sa sobom ne 'uvezu'.
Međutim, sretnici koji su stigli do Izraela također nisu naišli na super-doček...
Ljudi koji su preživjeli holokaust doživljavali su strašne stvari u Izraelu. Na primjer, oni kojima je materinji jezik njemački nisu smjeli ni zucnuti u javnosti, odmah bi na njih zavrištali: "Zaveži! Taj jezik ne želimo čuti!" Tragedija u okviru tragedije.
... U četrdesetima i pedesetima Židovi više nisu htjeli vidjeti sebe kao žrtve. Htjeli su ukinuti znak jednakosti među riječima Židov i žrtva. Htjeli su postati nova vrsta Židova - ne-žrtve, oni koji se znaju braniti i ratovati. To su im pak kvarili oni koji su preživjeli holokaust, kvarili su im tu sliku novog Izraela.
Što kaže o vlastitom ratnom iskustvu? Sam je sudjelovao u šestodnevnom, jomkipurskom... O tom iskustvu nije pisao.
Pokušao sam, ali shvatio sam da to ne mogu vjerodostojno prenijeti nekome tko to sam nije doživio. Nisam to uspio približiti ni prijateljima, ni obitelji.
Čitaju li njegove knjige Palestinci s obzirom da je Oz jedan od onih koji smatraju da se u izraelsko-palestinskom sukobu sudaraju dva opravdana zahtjeva?
Mi živimo usred konflikta, a kad je taj sukob tako ekstreman kao kod nas, ljudi s obje strane žele da se s njihovim stavom slažete 110%. Moje knjige, eseji i članci nisu dobro primljeni ni među mnogim Izraelcima. Nitko sa mnom nije u potpunosti zadovoljan. Izrael je zemlja gdje se svi stalno svađaju. Stalno. Izrael nije zemlja, ni narod, već seminar pod otvorenim nebom. Tamo ima sedam milijuna ljudi, sedam milijuna premijera, sedam milijuna proroka. Svatko se na svakoga dere, nitko nikoga ne sluša. U Izraelu se ne čitaju knjige kao u Češkoj. Česi čitaju knjigu da bi u njoj uživali, da bi ih zabavila. Izraelci čitaju knjigu kako bi se NE složili s njenim postavkama, kako bi se razišli s autorom te da se dobro naljute
Praktički vam to izgleda ovako: kad sjednem u taksi, taksist se istog trenutka sa mnom počne vatreno svađati. Zapravo, ne sa mnom, već sa likom iz moje knjige. I kaže mi neka moliću-lijepo poručim svome liku da ovo ili ono ne radi, već da to radi nekako drugačije. Živim u tome cijeli život i znam uživati u dobroj svađi. Vjerujem da će me debata, koliko god bučna i olujna, nekuda pomaknuti. Taksist se trudi da me pouči, a ja se trudim poučiti njega.
O 'zapadnim intelektualcima'...
Problem s europskim intelektualcima je u tome što su u dvadesetom stoljeću to imali lako u tom smislu da je puno sukoba bilo crno-bijelo - fašizam, Vietnam, apartheid. Potpišete peticiju za potporu dobrih, organizirate demonstracije protiv zlih i odete doma zadovoljan sam sa sobom. U bliskoistočnom konfliktu to nije tako.
Amos Oz je jedan od osnivača pokreta Šalom Achšav (Mir sad), no kako novinarka primjećuje, to "sada" traje već trideset godina...
Jednostavno ne sumnjam da će se to jednom riješiti i da će Izrael i Palestina biti kao Češka i Slovačka danas. Čvrsto u to vjerujem. Ne znam kad, jest da dolazim iz zemlje proroka, ali kod nas je velika konkurencija, a meni proročanstva baš ne idu. Ali jednu stvar ću vam reći - Europljanima je do sadašnjeg stanja trebalo oko tisuću godina ratova i krvoprolića. U našem slučaju to traje kraće vrijeme i neće koštati toliko života. U to sam uvjeren. Usput budi rečeno, toga bi i Europljani trebali biti svjesni kada nam mašu prstom. Trebali bi se prisjetiti vlastite povijesti.
četvrtak, 22.10.2009.
The Accidental Tourist
Eadweard Muybridge
Bila sam u Londri, previše zanimljivih stvari za premalo vremena. Dvije izložbe, jedno recitiranje poezije, večera s dva seta prijatelja, popodne sa dragom prijateljicom, luda potraga za repom koji je gospođica Gica naručila iz srca kapitalizma; onaj sirenski nisam našla, ali sam joj donijela jedan ptičji, ljubičastu pernatu bou + zečekov repić sa ušima iz sex-shopa. Nemereš djetetu bez poklona.
A sve to u nepotpuna četiri dana.
Najviše me se dojmio Hyde Park Speakers' Corner gdje se skupljaju luđaci, manji luđaci, osobenjaci i sasvim pametni ljudi pa nazočnima objašnjavaju, iznose i prenose što im je na umu. U nedjelju poslije podne slušala sam tamo jednog proroka odjevenog u bijelu plahtu, dvojicu muslimanskih fundamentalista Made in Pakistan i jednu sitnu stariju gospođu koja likom neobično podsjeća na Liv Ulman, a koja je sa svoje stolice na rasklapanje vikala da stranci moraju iseliti sa otoka te da je Engleska za Engleze. Oko nje se okupilo mnoštvo razdraganih crnačkih obitelji, roditelji, djeca, djedovi i bake, koji su se veselili, smijali i dobacivali joj primjedbe na koje im gospođa nije ostajala dužna. Ajde, barem nema čir na želucu, a čini se da je zaobilazi i karcinom.
Vidjeli smo i jako dobru izložbu koju je u svome prostoru organizirao Wellcome Trust pa ondak i ostatak stalnog postava u izuzetno zanimljivom muzeju. Tu me neobično razveselio jedan artefakt. Oriđiđi Muybridgeova fotografija, "A Man Performing a Forward Flip", vidite je gore iznad teksta, iz Muybridgeovog magnum opusa "Animal Locomotion" iz 1887. godine. Pogledajte je tuten u većem formatu.
Mislim da je ovaj salto-skakač uslikan negdje na kraju devetnaestog ili na samom početku dvadesetog stoljeća. Vrijeme kad se baš nije šetalo s idiot kamerama, digitalne aparate i Photoshopove da ne spominjem. A zamisli troška! Koliko jezivo skupih kamera i filma da bi se uslikalo tipa koji skače, prvo sa strane pa isti skok s en face pozicije.
I kako to obično biva, Muybridgeu se u kadar ušetao neki čoban-budala, sivogaćasti golub, vidite ga u en face varijanti. I kad je skakač flip-flop-flap poletio prema nama, golub-budala se ustrtario, viđe manijaka-samljet će me!, pa je raširio krila i poletio kako bi utekao na sigurno. I ostade ovjekovječen za povijest, snimka usrana ako ne doslovno onda preneseno, a ja nasmijana do suza usred mumificiranih penisa, prepariranih tjelesa i inih ljepota koje je skupljao stari Wellcome. Poklonit ću ti sivog goluba, imaj srca kad zakuca na tvoja vrata... Valjda ga nisu pojeli, akrobati i fotografski pioniri. This is a free country, vrijedi i za njega.
utorak, 15.09.2009.
Dumbo među Česima
Ima tome već osam godina otkako sam izgubila počasni status slonića Damba, plastičar mi prišio uške za lubanju, ali dogodilo se da sam jučer bila primorana otići do kožara, doktora Šede, da mi nakon svih tih godina pogleda vot-d-fak se zbiva s ožiljkom odostraga. Probudio se, vrag.
Ukratko: niš', dobila sam neku antibiotsku kremu da smirim strasti; uha su mi i dalje pomalo doktor Spokovska - navodno, znak mnogobrojnih reinkarnacija, ali nitko me ne bude sumnjičio za obaranje Twin Towersa. Lepa sam ko greh!
Nego, ovo pričam zato što sam u čekaonici kod Šede čitala novi Respekt, rubriku na posljednjoj strani gdje u seriji jednorečeničnih vijesti rezimiraju protekli tjedan. Pa, između ostalog, kaže: "Nema velike narudžbe a da se oko nje ne uzburkaju emocije", komentirao je predstavnik organizacije American Friends of Czech Republic, Robert Doubek, tučnjavu pred praškim Glavnim kolodvorem, kada je kipar Michal Blažek oborio na zemlju kipara Oldržiha Hejtmanka zato što je Hejtmanek kritizirao upravo instaliranu maketu Blažkove skulpture američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Divno! Volim da mi s ovakvim štivom započne dan!
Inače, kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali da samo Česi imaju bolju. Slažem se.
Naime, iznenadivši samu sebe, prije pet mjeseci Socijaldemokratska je opozicija oborila ODS vladu, zajebaše EU predsjedništvo usred mandata, a ondak stadoše kao ukopani!: nemaju vlastiti kabinet za ponuditi!
Brže-bolje oformila se tehnička vlada službenika i pripremaju se izbori za jesen.
No-međutim, ispostavilo se da cijeli proces ne odgovara slovu češkog Ustava pa da vas ne zamaram pravno-političkim zavrzlamama, ispalo je da se izbori najranije mogu održati MOŽDA u novembru.
Međutim, stvar se dodatno zakomplicirala. Ovog jutra stiže mi SMS s viješću - Socijaldemokrati traže izbore u lipnju 2010!
Koji su kua rušili vladu u martu 2009 i započeli cijeli cirkus ne znaju valjda ni sami, a odgovor će nam pružiti noćni vjetar-noćurak, što šušketa i ogovara u požutjelim krošnjama bohemskog kestena.
I eto ti vraga, najdublju recesiju od 1990. plus balansiranje na rubu državnog bankrota prolazimo pod toplim krilom kvočko-menadžerske Fišerove vlade, a to je, čini se, bolje od svake vlasti koju bi Česi u ovom trenutku mogli izabrati. Lucky bastards!
utorak, 12.05.2009.
Drama Zemlja - Zrak - Zemlja
Arthur Duringrain
Za razliku od domaće mi Kroacije gdje se uz nekoliko kolumnista više fakat nema šta za čitati, tuten u Češkoj uživam u tri-četiri časopisa, od čega izuzetno cijenim dvotjednik Novy Prostor koji, bit će, izlazi uz potporu EU grantova, jerbo polovicu od cijene zadržavaju kolpoteri - obično beskućnici, nezaposleni, samohrane majke i ini ljudi od potrebe.
Iz broja u broj neobično me zabavlja vraški talentiran domaći esejist Jan Stern koji me nedavno baš dobrano nasmijao kratkim prikazom mentaliteta češkog nacionalnog bića.
Veli Jan da je između dva dokumentarca na TV-u odgledao i neki američki akcijski film, neka katastrofa u zraku, avion otimaju ili tako neki spektakl u kojem odmah zavrišti plavuša: "Bože, umrijet ćemo, umrijeeeet ćeeemoooo!!!!“, a mali se dječačič stišće majci uz grudi i kaže: "Mama, bojim se...“. Drhturava majka mu odgovara: "Ne boj se, micica, ja sam s tobom...“
Naravno, vrag ne zna za šalu pa već u sljedećem trenutku iz pozadine dopire očajnički krik: "Isuse, moj muž je dobio infarkt!!!“, na što priskače ćelavi muškarac i uz povik: "Ja sam liječnik!!!“, penkalom nesretniku probuši vrat i tako mu spasi život.
U to na scenu stupa muškarac željezne vilice.
"Svi se umirite i ostanite na svojim mjestima! Ja sam federalni agent Jeremy Parker! To što nam se događa nije slučajnost," nastavlja Parker, "ali ako me poslušate, možemo se spasiti!“
Na Parkerove riječi tamnoputi mladić s palestinskom maramom oko vrata sumnjivo stisne nešto što skriva u džepu...
Gleda daklem, naš Jan ovaj film i debelo razmišlja kako bi se u sličnoj situaciji ponijeli njegovi sunarodnjaci Česi.
Ovo što slijedi prevela sam danaske prije podne.
Dakle, avion s Česima se ruši.
Djevojka, s glasom prepunim neskrivene dosade: "Joooj, kad bi barem pali u vodu“...
Mladić s knjigom, diže pogled sa štiva: "S deset tisuća metara vam je to potpuno svejedno, na vodu padate isto kao i na beton“.
Starija dama: "Ali nadam se da bi nam vratili novce za kartu kad ne bismo stigli na odredište, zar ne?“.
Njen muž: "Za te ti novce kupe vijenac za grob“.
Starija dama: "Ma čekaj, Jiržina mi je pričala da su im u Grčkoj otkazali obilazak Akropole, a umjesto toga im htjeli podvaliti izlet na prvenstvo u kuglanju. Samo kaj je njen muž pravnik pa je toj ženskici iz agenture rekao: Tak to nejde, mila moja zlatice, jednostavno nam vratite novce ili se vidimo na Sudu," - pogleda s gnušanjem u muža - "ali tebi je to svejedno, zar ne?“.
Muž: "Ne brini, nećeš me još dugo podnositi“.
Djevojka: "Ja bih najradije da padnemo u Švedsku“.
Mladić s knjigom: "Zašto baš u Švedsku?“
Djevojka: "Pa ne znam, oduvijek mi se sviđala Švedska, ali nikada tamo nisam bila“.
Mladić se vraća štivu.
Pola minute vlada tišina.
Starija dama: "Daj odi barem pitaj stjuardesu kaj se događa, pa niš ne znamo...“
Muž: "Pusti me, da smo ostali prditi doma bar bi imali mira“.
Starija dama (pobjedonosno): "Daj ga samo pogledajte! Za koji tren bumo mrtvi, ali on mi još stigne predbacivati da sam ga malo odvukla do svijeta, da sam od njega htjela napraviti čovjeka!“
Muškarac srednjih godina: "Pa i mene bi to zanimalo – valjda će vratiti nekakve novce obiteljima pokojnika? Ili nekakvu odštetu?“
Starija dama: "Ma dajte, molim vas, oni imaju hordu pravnika, nitko od naših ne bu vidjel ni krunu! Buju si to oni već nekako srediti“.
Djevojka (radosno): "Već vidim drveće!“
Muškarac srednjih godina: "Trebali bi pasti malo izvan grada. Glavno ne na grad, jer će prvo spašavati ove na koje ćemo pasti. Nas automatski smatraju odpisanima. Tak, najbolje bi bilo pljusnuti pol kilometra od grada“.
Starija dama: "Fakat. To bi trebali reći pilotu.“ - Okreće se mužu. - "Daj mu odi to reć'“.
Muž: "Ma daj, molim te, pa taj je već davo iskočio s padobranom. Kao da bu se netko brinul za nas“.
Stariji gospodin: "Da, svatko sere na obične ljude“.
Mladić s knjigom (obraća se starijoj dami s ironijom): "Ne brinite se, mogućnost preživljavanja pada s deset tisuća metara je 0,1 posto“.
Muž: "Kvragu, pa mogli su nam barem servirati ručak!“ - Trenutak razmišlja, a onda tajnovito doda: "Sve mi se čini da je u onom frižiderčeku pivo“. - Otkopčava pojas i s elegancijom zvijeri dopuže do hladnjaka.
Starija dama: "Isuse i Marijo, sjedi sim i nikam se ne miči! Pa dajte ga pogledajte, o čem taj sad brine“.
Muž plijeni nekoliko izvoznih limenki Plzena i vraća se na svoje sjedalo. S iznenađenjem kaže ostalima: "Čovječe, pa stjuardesa se tam moli!“
Mladić s knjigom (zamišljeno): "Vjerojatno neka Poljakinja“...
***
Prostudiravši češku dramu na deset tisuća metara, duboko sam se zamislila nad vlastitim sunarodnjacima i uz mogućnost dobronamjernih korekcija iznosim sljedeći scenarij.
Pri utvrđivanju neminovne katastrofe, trećina putnika-Hrvata odmah bi iselila u inozemstvo.
Druga trećina bi se podijelila u dvije grupe.
Polovica druge grupe odjurila bi u cockpit preuzeti avion, a druga polovica bi povadila padobrane i počela ih dijeliti putnicima. Onda bi se posvađali. Polovica od polovice druge trećine tražila bi da primaoci padobrana prethodno predoče domovnicu, dok bi druga polovica inzistirala na univerzualnom pravu na padobran, bez obzira na naciju, boju kože i vjeroispovijest.
Za to vrijeme ona posljednja trećina ostala bi u sjedalima i poput Čeha komentirala dramatično događanje.
Starija gospođa: "Samo da padnemo na kršćansko tlo“.
Časna sestra do nje: "Katoličko“.
Gospođa: "Bilo bi strašno da nam pjeva hodža ili rabin...“.
Časna: "Ili neki pravoslavni bradonja, fuj!“ - Časnica pljucka tri puta iza sebe.
Gospodin na sjedalu iza časne: "Nije vam dosta što ste svojim pipcima premrežili cijelu državu, sad i pljujete na ljude!!! Klerofašisti !!!“
Gospođa do časne, uvrijeđeno: "Vrijeme vašeg jednoumlja je prošlo, crveni vraže!“
Mladić na 7C: "Moj je deda bio u ustašama“.
Djevojka do njega: "A moj u partizanima“.
Mladić: "Da se izmirimo???“
Gospodin na sjedalu iza časne: "Nećemo mirenje!!! Nema miješanja kostiju! Pomirba je kapitulacija!“
Djevojka: "Pa ja možda i bih... Čujem da je na Zrću najbolja pomirba...“ - Njih dvoje započinju vanbračni i nezaštićeni seks.
Žena srednjih godina koja sjedi do Crvenog Vraga: "Jebena država!!! Usrana vlada!!! Jednom u šest mjeseci odem na odmor, a država mi ne popravi motore pred let!!! Glavno da su se oni napljačkali dok umirovljenici po kantama traže suhoga kruha...“
Intelektualac: "Važno je da padnemo u Europu, mislim Uniju...“.
Muškarac s brkovima: "Zar sam se za ovo borio i PTS liječio???“
Njegova žena: "Ali Miljenko, pa ti nisi bio mobiliziran...“
Muškarac s brkovima: "Čkomi, kravo! Da nam zrakoplove ne voze kojekakvi dotepenci, sad bismo bili na sigurnom! E, Zagrebe, Zagrebe, kaj su ti napravili...“
I tako dalje u revijalnom tonu.
BTW, letim za deset dana na daleku Islandiju i već mi se leopard-tange tresu od straha. Nadam se da vam ne bum prepričavala islandski nacionalni duh u padajućem Boeingu pri spirituističko-nekromancijskim seansama...
utorak, 21.04.2009.
Izgubljeno-Nađeno (14): Ribar i Pionirka
Život piše romane pa sam se tako i ja u trideset i nekoj obrela na dalekom sjeveru kao islandska snaša.
A dogodilo se to ovako...
Davno, davno prije no što je Pjer Žardin zarađivao pare po Farmi i sličnim sranjima, Pipo Pavelić sjedio u Ministarstvu obrane, Davor Slamnig pisao scenarije za video-igrice, a Igor Kordej & Mirko Ilić bili velike face u svome sektoru, stanovali su izvjesni Studenti u stanu ispod nas.
Bila je to ludo vesela ekipa i s naknadnom pameću tvrdim, najbolje od najboljeg (uz EKV, Šarla, Azru &td). što je bivša zemlja iznjedrila iz svojih socijalističkih njedara.
Imali su dva bijela miša koje su nazvali Mirko i Slavko, mislim da se Slavko utopio, tulumarili su sve u šesnaest, crtali po zidovima, snimili su eksperimentalni film na obroncima Medvednice pa su Gornjim Kraljevcem prodefilirali odjeveni u alien-kostime od srebrne folije s antenama na glavi - sve u svemu, bili su stvarno divna, kreativna i pametna škvadra. Ponekad su s nama igrali badminton, ali to je nažalost, bilo sve što smo s njima dijelili. Brat i ja smo bili klinci, a oni, jebiga, studenti! Brata su malo više fermali, jer su obožavali sound wall ritualnih majčinih batina kada je Braco u mostarskom melosu zavijao "Neću više majko, Boga mi!!!", a oni se na katu ispod previjali od smijeha, jer: (a) niti su batine bile extra ozbiljne, naime u to su se vrijeme djeca tukla pod normalno, (b) niti je brat bio iskren - bijaše to patološki lažov i štetočina, i last but not least - (c) bilo je u tome nečeg nepatvoreno Fellinijevskog, što moliću lijepo, valja cijeniti i kada je posrijedi nasilje u obitelji!
Dakle, Studenti su bili dolje, a mi gore. Nakon nekoliko godina preselili su se tko zna kamo, a uskoro nakon njih otišli smo i mi. Zadnje što mi je ostalo u pamćenju bila je priča (valjda sam je čula od roditelja) da se Slamnigova sestra Sunčica udala za islandskog ribara.
By the way, Slamniga me malo bila frka, jer je imao kosurinu dugu koliko je otprilike bila moja visina, a jednom sam naletila na njegovu mračnu sjenu u zajedničkom ulazu i malem skviknula od strahobaja.
E sad, uopće nije važno je li se Sunčica udala za islandskog ribara ili švedskog inžinjera rudarstva, bitno je da mi se priča o Sunčici i njen odlazak na daleku hrid gdje puše vjetar i lome se moćni oceanski valovi, urezala u osjetljivu djevojačku dušu, pa sam kao i svaka prenačitana mlada koza, od Sunčice i njene sudbe isplela divni romantični koloplet snova koje garnirajte s "Orkanskim visovima" i "Rajanovom kćeri" i voila!, evo vam tipičnog ženskog djeteta moje generacije koje je zakoračilo u pubertet!
Kasnije sam u prelomnim životnim situacijama, kada je valjalo ili pojesti govno ili reći: "Braćo, jebite se!", stvari olakšavala time da bih samu sebe tješila: "Ma sve u kitu kraljevića Marka, udaću se za islandskog ribara i zbogom svijete!".
Ovu sam priču, dakle, ispričala jednom prijatelju kada smo u sklopu neke novinarske ekskurzije otišli za Njemačku, a na listi kolega iz drugih zemalja vidjeh i ime nekog Islanđanina!
Rekoh: "Evo mog ribara!".
Letili smo Lufthansinim avionom za Njemčiju, a kako me je bilo frka leta, onako nervozna i ustreptala još sam svašta mljela i baljezgala, a najviše o mom milom i nikad prežaljenom jednookom mačku Milivoju s kojim sam u to doba dijelila dobro i zlo.
I daklem, sletimo mi Nijemcima na megdan, upoznamo se s ostatkom ekipe i krene provod. Tjedan dana putevima IT medijske revolucije. Upoznamo se i s Islanđaninom, simpa tip, a da stvar bude bolja - jednook, baš kao i moj Milivoj!!! Umiremo frend i ja od smijeha, ali naravski, šutimo ko pizde: pa nećemo valjda čovjeku reći da sliči na mog mačka.
Nakon par dana idemo autobusom na neki novi aerodrom za neki novi grad, kadli naš kolega Islanđanin odjedared iskoči iz svog sjedala hitro poput jelena lopatara i krikne vozaču: "Stani!!! Čekaj!!!".
Šta je bilo??? Ostavio u hotelskom frižideru smrznutu ribetinu koju od doma vleče po Europi kako bi je predao zemljaku-Islanđaninu za koji dan u Parizu.
"Pa on cijelo vrijeme sa sobom vuče ribu!!!", kriknem ja i shvatim - Nebesa mi nešto poručuju.
Ne budi lijena, omađijam ga u nekoliko dana; smandrljam, usalamurim, obrlatim, ufačlam i zapetljam, sve u svemu svojski se potrudim - i tako sam dakle, postala islandska snaša!
xxx
Sad smo opet na početku priče.
Dogodilo se dakle, da sam kao dobrano procvala ruža završila na dalekom sjeveru - s brand new mužem te sinom u nježnoj pubertetskoj dobi, bez posla i prijatelja, bez mame, tate, sestre i brata - sa svime dobrim i lošim što ide uz poznu emigraciju.
Milivoj je preselio prijatelju rockeru Juri (ne Stubliću). Njih su dvojica pali jedno drugom u zagrljaj i odgovorno tvrdim da Jura ni sa jednom ženom ni prije ni poslije dragog Milivoja, nije ostvario toliki sklad i zadovoljstvo zajedničkog života.
Tako sam upoznala Islanđaninovog oca, starog Fridgeira.
Udovac od osamdeset godina, umirovljeni ribar. Sitan, pravilnih crta lica, beskrajno ljubazan, drag i nezahtjevan. Jako je volio malu djecu i životinje. Kada mu je umrla žena, prodao je kuću, podijelio novac djeci na jednake dijelove, a sam se sa svojom mirovinom preselio u starački dom. Vikende je provodio s djecom i unučadi, a preko tjedna je igrao šah s prijateljima i jako puno čitao, uglavnom islandske sage i knjige o europskoj povijesti. Rekao je da sad konačno ima vremena za ono što ga je u životu zanimalo, a nije se stigao ili mogao tome posvetiti. .
U njegovoj sobi cijeli je jedan zid bio ukrašen fotografijama unučadi.
Islanđani imaju velike obitelji; djeca se rađaju jedno za drugim i nema nikakve razlike jesu li zakonita, nezakonita, od majki tinejdžerki, menopauzašica, ili usvojena. Djeca su bogatstvo i cijela šira obitelj sudjeluje u njihovom podizanju i odgoju.
Na Fridgeirovom zidu bili su svi - od onih najstarijih koji su već i sami bili roditelji, do onih najmlađih od svega nekoliko mjeseci. Najsmješnija mi je bila mala crna mrljica u tom nizu zlatokosih vikinških beba s prćastim nosićima i modrim očima. Praunuče iz New Yorka; unuka se udala za crnca!
U to doba nisam govorila baš nikakav islandski pa se Fridgeirova i moja komunikacija uglavnom svodila na geste i smijanje.
Negdje tijekom prve zime našeg dolaska u Thulu, stari je ribar dobio upalu pluća. Djeca su ga odvela u bolnicu gdje je zadržan. Kako to u starosti biva, stvari su se zakomplicirale, bubrezi su prestali funkcionirati i postalo nam je jasno da Fridgeir bije posljednju bitku.
Djeca i odrasla unučad su se pravilno izmjenjivala u njegovoj sobi. Hranili smo ga i razgovarali. Uskoro su mu počeli davati morfij pa je uglavnom spavao.
Te noći bio je naš red da sjedimo kraj bolesnog oca, ali kako je ostatku svijeta sasvim svejedno umire li vama u bolnici majka, otac ili brat, tako se i mome Islanđaninu potrefilo da je sljedeće jutro u zoru imao neku važnu i neodgodivu poslovnu obavezu pa sam mu savjetovala neka legne u sobu do naše, onu za posjetitelje i iscrpljeno medicinsko osoblje, a ja ću bdjeti kraj bolesnog Fridgeira.
U bolesničkoj sobi je bila tama. Gorila je samo mala stolna lampa za čitanje. Fridgeir je spavao, čulo se duboko disanje kroz plastičnu respirator masku. U neko je doba ušla sestra i dala mu dodatnu dozu morfija.
Oko ponoći je postao nemiran. Nije se budio, ali je sanjao.
Čula sam: "Mamma, mamma..."...
I tu me preplavila velika, ogromna, divovska žalost. Tuga velika kao moćni oceanski val.
Fridgeirova majka je umrla 1918. od španjolske gripe, kada je malom bilo svega tri mjeseca. Pokazao mi je njenu fotografiju. Prelijepa mlada žena dugačke svijetle kose skupljene u punđu. Odgajali su ga rođaci, jer mu je otac svisnuo od tuge i trebalo mu je cijelo desetljeće da dođe k sebi.
A on je sada - nju koju nikada nije upoznao - zaziva u pomoć. Ovako sasušen, star i žut poput pergamenta, on zaziva mamu. Ne majku. Mamu.
Je li to instinkt? Žudnja? Ili ipak nekakvo duboko daleko sjećanje na miris, toplinu tijela, kolanje krvotoka?, pitala sam se i primila nemirnog Fridgeira za ruku.
I onda, sasvim spontano, u tami sobe, počela sam mu tiho pjevušiti...
Shvatite me. U tim mi trenucima nije palo ništa drugo na pamet do li onog što su pjevali meni.
Budi se Istok i Zapad,
Budi se Sjever i Jug,
Koraci tutnje u napad,
Naprijed uz druga je drug...
Pjevala sam starom islandskom ribaru:
Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela.
I još:
To je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala.
Pa:
Po šumamaaa i goooramaaaa, naše zemlje ponosneee...
Dugo, dugo sam pjevala sve ono što sam pjevala ko dijete na satovima glazbenog, satovima razredne zajednice, po autobusima i ekskurzijama, po izviđačkim taborovanjima, na priredbama za Dan mladosti, Dan oslobođenja, Dan republike, Prvi maj...
Spavao je moj stari prijatelj sasvim spokojan, kraj mlade žene i tuđinke iz dalekog nepoznatog svijeta, omađijan Morfijem i Hipnosom, uljuljkan partizanskim baladama i koračnicama, uz pjesme nečijih tuđih priča i prošlosti, spavao je i bio je miran.
Umro je pred zoru. Uspjela sam na vrijeme probuditi njegovog umornog sina.
utorak, 07.04.2009.
3 za 1 - Krokodil, Medo & Vjeverka
Karala me karala Ivanova majka - kaže: zanemarila si blog i gubiš vrijeme na Facebooku, istina, huda to je istina pa sam se odlučila poporaviti.
Prvo da vam ispričam priču o krokodilu.
Već se danima spotičem o Gicin zeleni krokodil. O Gicinog zelenog krokodila? Spašavajte me, Hrvati!!!
Uglavnom se valja u predsoblju, a ponekad skoro polomim vrat i u kuhinji. Najgore je kad stanem na njega pa zakmeči da me vascijelu oblije adrenalin. Uporno ga vraćam u kupaonicu među gumene igračke i uporno ga opet nalazim bačenog negdje u stanu.
I ondak sam se zatekla kako ga vraćam među prijatelje baš kad se Kraljica od Sabe kupala u kobiljem mlijeku.
Kažem: "Evo ti krokodila".
A Gica: "Neee!!!" i zafrljaci ga iz kade natrag na pod. Kaže: zločest je i poješće patkice.
I sad je krokodil, ni kriv ni dužan, u izgnanstvu.
U međuvremenu sam ugrađivala implantate u vilicu, komada dva, pa izgledam ko medo kada ga izbodu pčele. Zato ne mogu u park bacati frizbi sa starijim djetetom, jer - kako moja majka kaže - nikad se ne zna kada možeš sresti čovjeka svog života, a puj, puj uroci da ja svoga sretnem s frizbijem u ruci i obrazom do Pardubica. Što će reći, sad sam kano Gicin krokodil - u privremenom izgnanstvu.
Evo vam za kraj jedan češki vic:
Sjedi vjeverica na grani i ljušti orahe.
Otvori prvi - srebrna haljina!
Otvori drugi - zlatna haljina!
Otvori treći - vjenčanica!
Rasplače se naša junakinja - "Zbog usrane bajke, neću se ni najesti!!!"
srijeda, 18.03.2009.
Majke i kćeri (3): Virtuela i Mama
Rano zorom pije se kava.
Mama Virtueli: "Počešljaj se, nemoj da te takvu vidi muž!"
Virtuela: "A kakvog ja njega gledam???"
Mama: "Bar ćeš ti njega ostaviti."
utorak, 24.02.2009.
O Vojtěchu
Josef Bolf
Tramvajska linija 11, potez Želivskeho - Flora, kod Olšanskog groblja tramvaj staje na stanici.
Na pločnik iskače muškarac, ima nekih četrdesetak godina, traperice, jakna, niš posebno.
"Maminkooo, tatinkuuuu!!!", prodere se iz sveg glasa. "Oprostite mi što sam bio zao!!!"
"Vraćaj se u tramvaj, Vojta", negdje iznutra dopire ženski glas.
"Maminkoooo, tatinkuuuu, oprostite miiiii!!!", i dalje se dere Vojta.
"U tramvaj!!!", zapovijeda žena i Vojta se poslušno vraća.
Jedanaestica nastavlja dalje.
srijeda, 28.01.2009.
ŽTP Zelengrad
"Glavni kolodvor i Simba, susjedin ljubimac - ljubitelj kolodvora! Simba je doista poseban. S graditeljima pruge i direkcijom & logistikom Zelengradskih željeznica družio se od prvog dana. Simba je sveprisutan kada treba raditi, kopati, miješati beton, postavljati šalunge za posteljicu pruge. Simba je uvijek tu. Mazi se, mjauče, skreće pozornost na sebe; nemoguće je zanemariti Simbu! A i nakon betoniranja, tu su jamačno otisci njegovih šapa u betonu! Često su u Zelengradu sve susjedne mačke; osobito često navrate Snježana, njen otac Ivan, Uglješa, sijamac Yebiwoye, perzijka Leticija, i, dakako Simba & njegov pajdo Figaro!
Zašto su uvijek u Zelengradu, kišilo, sniježilo ili sunce pržilo? Za pretpostaviti je da je to zato što su druželjubivi, a u Zelengradu uvijek nekoga ima! A ima i hrane koju glavna zelengradska logističarka redovito ostavlja u mačjem restoranu društvene prehrane! Društvo & hrana: vjerojatno je to ono što ih privlači. I nije im za zamjeriti. Koga takvo što ne bi privuklo?!"
S velikim veseljem i ponosom pozdravljam svoju prijateljicu Kristlu, Ženu koja umije prepoznati dobru štiklu!
ponedjeljak, 26.01.2009.
Entropa i druge priče iz Bohemije
Mladen Stilinović
Spremilo nam Havela u bolnicu na intenzivnu i kad sam se već pobojala da će nam ga dragi Bog pozvati na intimni razgovor u dvoje, u susjedstvu istoga dana posrne na pločniku svjetski arhitektonski celebrity Jan Kaplicky i umre od infarkta, sedam sati nakon što mu je žena u Podoli bolnici rodila kćer.
Ta nas je smrt dobrano uzdrmala; jest da je Kaplicky bio gospodin u godinama (71), ali stari je vrag izgledao fenomenalno i bio je tako silnio zaljubljen u svoju lijepu, mladu gospođu da nas je sve omađijala njihova ljubavna sapunica koja se, eto ti vraga, uvrnula u grčku tragediju.
Inače, Kaplicky je ovdje bio i ostao u središtu pozornosti zbogradi planirane gradnje Nacionalne knjižnice na Letnoj. Međunarodna je porota pod predsjedanjem Zahe Hadid izabrala njegov projekt za pobjednika (viđe slike), no zbog otpora lokalnog arhitektonskog establishmenta i dobrog dijela političke elite, projekt je odbačen.
Prvo se stvar objašnjavala neregularnošću izbora, a kada je međunarodna arhitektonska udruga ocijenila da je izbor protekao po pravilima, ondak se tzv. Blob odbacio zbog neriješenih pitanja zemljišta, dozvole, itd. Ne trebam valjda napominjati da uz političku podršku vladajućeg ODS-a, nikakvo zemljište ne bi bilo u pitanju.
Protiv Bloba se vehementno oglasio i predsjednik Klaus koji je pače, izjavio da će se dati privezati lancima (uz koga ili što, nisam shvatila) kako bi spriječio gradnju Kaplickiyjevskih futurističkih vizija. Pavel Bem, šef ODS-a za Prag, u najboljoj 'pošten-jeben' maniri se izjasnio da Blob nije najbolje rješenje za Letnu (odmah iza Hradčana pa bi turisti iz daljine uz kraljevske zidine vidjeli i komadić zelenog fuj-pike-postmodernizma), nego ajmo mi Nacionalnu preseliti negdje na kraj grada gdje nikome neće biti trn u oku.
No, dobro, iz svega se razvio sasvim solidan skandal i narod se podijelio ZA i PROTIV Bloba, a Kaplicky je i dalje – ima tome skoro dvije godine – vodio bitku da svoju Hobotnicu smjesti gdje je originalno i trebala biti.
Međutoa, nije nam se Kaplicky stigao ni ohladiti, a zasjenio ga je David Černy, lokalna umjetnička zvijezda, novinari mu vole tepati: 'l'enfant terrible' ovdašnje scene, a ja bih dodala iznimno talentirani Petar Pan s fascinantnim menadžerskim sposobnostima i instinktom za samopromociju, + totalna budala istovremeno.
Daklem, Česi su od 1.1. preuzeli šestomjesečno predsjedanje Europskom unijom, a to – između ostalog – podrazumijeva i slavljeničku prezentaciju nekog umjetničkog događaja koji simbolizira zemlju članicu, njeno predsjedanje, bla, bla, bla, nastavite u revijalnom tonu.
Bez javnog natječaja, čisto onak na friendly bazi, češki se briselski čovjek Alexandr Vondra (inače, čovjek iz kulture, a momentalno potpredsjednik vlade) obratio Černome i dogovorio da ovaj odbavi taj dio posla.
Projekt koji je Čenry predložio, a vlada odobrila i djelomično financirala (većinu financija Černy je osigurao od češkog ćumur-barona Zdenjeka Bakale) sastojao se od sljedećeg: Černy i još 26 umjetnika, po jedan iz svake zemlje-članice EU, napravit će ogromnu plastiku za Brisel, a ta će se sastojati od radova individualnih artista, stereotipi o zemljama-članicama, svatko će odraditi vlastitu zemlju. Primljeno, potpisano.
Međutim, vrlo brzo je David skopčao da je natezanje s 26 umjetnika iznimno iscrpljujuć i naporan posao pa je stvar odlučio doslovce preuzeti u vlastite ruke. S dvojicom kolega, umjetnikom Krištofem Kinterom i art-teoretičarem Tomašem Pospišilem, odlučio je kreirati 27 'plastika-stereotipa' i predstaviti ih kao kolektivni rad EU ekipe.
Nažalost, bruka je pukla nekoliko dana prije (umjesto nakon) svečanog otkrivanja plastike, ali ipak najveći je skandal izazvala sama 'Entropa' - tako se umjetnina zove - koja je pojedine zemlje prikazala u ne baš laskavom svjetlu. Bugari su recimo, popizdili jer u Briselu vise kao niska turskih zahoda, Slovaci su predstavljeni kao safalada zamotana mašlekom mađarskih nacionalnih boja, manijakalno-zeleno orijentirani Austrijanci koji se s Česima desetljećima svađaju oko nuklearke u Temelinu, na svome teritoriju nose par visokih atomskih tornjeva, Nijemci su predstavljeni kao mreža auto-cesta koje neodoljivo podsjećaju na svastiku, Danci se sastoje od Lego portreta Osame Bin Ladena, itd.
Skandal par excellance! Bugari uputili prosvjednu notu češkoj vladi, ostali protestiraju također, David se ispričava Bugarima, Vondra u kurcu pred svojima i pred tuđima, super zabava!
Ali, eto, sad se stvar malo slegla i nakon prvog Davidovog mucanja – na pitanje je li briselski 'umjetnički čin mistifikacije' tako zamišljen od samog početka, odgovorio je da ne, ali uto je samouvjereno uskočio Pospišil kojeg je Bog zaobišao kad se dijelio talent, ali zato mu je dao pamet i lukavost, i dobacio: 'Naravno da je!' – od početka je sve bio jedan veliki koncept, provokacija, nadopunite niz sasvim slobodno, jer sve ide i ništa se ne dovodi u pitanje.
I sad smo se jope svi podijelili – neki su srditi na Černija, jer da je riječ o prevari kako god da je on umjetnički interpretira; sveziglede Bugara: da Černy očito ne shvaća razliku kada vic o Ciganima priča Rom ili kada isti vic priča skinhead – drugi tvrde da je koncept fenomenalan i da se o češkom predsjedništvu konačno govori; umjetnost je neupitna i slobodna te da Černyjeva akcija predstavlja europsku vrijednost samu po sebi – treći napominju da je Entropa isključivo samopromocija reflektora gladnog Černyja, itd. Itsl.
Mene je cijela stvar nasmijala; 'stereotipi' su mu na nivou reklama sa Stojedinice (što će reći, sasvim solidni, ali na njima nema doktorata), Bugari su turski zahod jer je malog Davida strašno fascinirao čučavac kad je onomad kao dijete ljeto proveo na crnomorskoj plaži; ne kuži ili ne mari naša sasvim pametna budala da stereotip o turskom (!) zahodu u zemlji koja se do prekjučer oslobađala od Otomana zvoni drugim zvonom nego u veseloj češkoj glavi, ali tko te pita za traume nečije tuđe povijesti.
Pa me to podsjetilo na jedan drugi detalj: ovih smo dana, naime, obilježavali 40-godišnjicu samospaljivanja Jana Palacha koji je u trenutku smrti bio jednako star kao i David Černy 1989. kada je pao Zid.
David se tada proslavio i izdigao iz anonimnosti art-studenta prefarbavši spomenik-sovjetski tenk u ružičasto!
Jebiga, jedan se zapalio kada su Sovjeti stigli na tenkovima, a drugi ih je obojao u roza za odlazak! Sign of the times; euforija Nove Europe, drugi kontekst, druga vremena, drugo povijesno iskustvo, David je jednostavo rečeno, jedno sretno kopile koje je pametno, talentirano, priznato i uspješno - i može si dopustiti da bude budala!
Hehehehehe, ipak, odat ću vam jednu mračnu tajnu – par tjedana prije Entrope otračala mi Černoga poznanica, Luda Pjesnikinja Vjera, koja je svojevremeno ljubovala sa skulptorom.
Veli da je loš u krevetu.
Kažem ja, tolerantna i draga kakva već jesam: 'Pa nemoj tako, možda ste jednostavno bili nekompatibilni, znaš kako je, s nekim to ide, s drugim ne...', a ona će: 'Ne-ne! Pitala sam ja i druge! I sve kažu isto!'
Tu mene već zagolicalo, jer – odat ću vam još jednu tajnu – ja ne znam što je to loš ljubavnik, moji su svi bili sasvim solidni dečki, pa pitam: 'Kak misliš – loš? Kaj je delao? Ilibolje reći – kaj nije delao?', a ona će: 'Ma onak, ko malo dijete je, ko da mu je 13 godina!'.
Eto, David je i u seksu kao i u umjetnosti, mlad i zaigran.
Nego, posljednji 'počasni udarac' crnome Daći stiže u nedjeljnom izdanju Mlade Fronte, rubrika 'Vikend'.
Ovaj sam intervju prevela samo za vas zato jer je riječ o najluđem komentaru cijele Entropa eskapade, a autoru teksta Milanu Eisenhammeru odajem počast + predlažem ga za godišnju nagradu češkog Novinarskog društva.
David Černy – Stid sam samo glumio
Piše: Milan Eisenhammer
Zovem oko dva popodne da dogovorim razgovor s umjetnikom Davidem Černiyjem; u Americi je osam ujutro. Idealno vrijeme.
'Kako si?', pitam.
'Već sam umoran od svega. Maloprije sam se probudio, a najradije bih opet spavao', kaže Černy (41). Glas mu zvuči skrušeno, ali živne dok navodi gdje se sve o njemu pisalo. 'Odbio sam tisuće razgovora, ali za tebe ću učiniti iznimku.'
Privatno smo na Ti, jer smo svojevremeno zajedno išli u osnovnu školu. Već tada je imao probleme. U osmom su ga razredu htjeli poslati u popravni dom. Bio je hiperaktivno dijete. Iz likovnog je imao trojku, a jednom i dvojku, akademska slikarica Jeničkova zbog njega je dobijala histerične napadaje. Tada ga nije zamišljala kao umjetnika, kao uostalom i nitko od nas. A da će jednom biti ovako slavan? Tome bismo se dobro nasmijali.
U našem je razgovoaru iznio kako je to stvarno bilo s Entropom, ali za novine je imao svoju 'službenu' verziju.
Na kraju smo se međutim odlučili objaviti cijeli neautorizirani razgovor.
Kako živi umjetnik za koga se zanima cijeli svijet, ali je upravo izgubio tri milijuna kruna?
Svaka zafrkancija nešto košta. Ali od Bakalove firme ću dobiti nešto malo preko deset milijuna tako da ću za hranu i telefonske račune imati. (smije se) Ali nemojte to tamo napisati! U novine dajmo nešto kao: na tome si džep svakako nisam omastio, a tih mi deset milijuna neće pokriti sve troškove. Rijetki mogu zamisliti koliko je ta konstrukcija od osam tona skupa.
Već ste vratili novac češkoj vladi?
Skoro. Potpisao sam novi ugovor o povratku 1,9 milijuna za dio o projektu. A ugovor o polugodišnjem najmu Entrope sam s prethodnih 1,2 miijuna kruna snizio na simboličnu jednu krunu. Ali definitivno napišite da to nisam morao napraviti.
Kako to? Zar niste lagali da je na projektu surađivalo 27 umjetnika iz svih zemalja članica EU te da je svaki priložio karikaturu svoje zemlje? A zapravo ste sve napravili sami sa svojim prijateljima.
Ali u ugovoru se nisam na ništa takvo obavezao, pravno sam sasvim u redu. Pa valjda znam što potpisujem? (zvoni mu drugi telefon) Bugarski novinar iz časopisa Trud ili tako nekako. Vidite? Non-stop netko gnjavi. Pardon.
Dakle zašto to onda vraćate?
To je moralna gesta. Među nama: radim to uglavnom zbog Saše (Alexandra Vondre, potpredsjednika vlade). Ionako sam mu lijepo skuhao. A ipak ljepše zvuči kad se kaže da je to vladu koštalo jednu krunu. To je dosta pristojna reklama za takve novce, zar ne?
Jeste li znali od samog početka da će to biti totalna prevara?
Napišite tamo da da. Pokušao sam kontaktirati nekoliko umjetnika, ali onda sam shvatio da će vremenski sve skupa biti jako zahtjevno. Odustao sam valjda kod petog čovjeka. Nisam za to imao živaca. Onda sam s frendovima otišao do gostione i tamo smo se dogovorili da to napravimo sami.
Morali ste slutiti da će to puknuti.
S tim smo pomalo računali, ali izgledalo je obećavajuće. U britanskom dnevniku Independent o nama su pisali nekoliko dana pred svečanim otkrivanjem i totalno su progutali udicu. Naveli izmišljena imena autora i o ničem se nisu brinuli. Bili smo spremni s tim dogurati do kraja. Frendovi su se htjeli prošetati po Briselu pa smo odlučili da tamo malo odglume... Na primjer, moj slovenski poznanik Viktor Frešo trebao je glumiti fiktivnog umjetnika Borisa Špernogu. To bi bila zafrkancija! Adrenalin. Improvizacija. Ironija. A tek nekoliko dana nakon velikog uspjeha htjeli smo to sami razotkriti.
A umjesto toga ste se ispričali. I to ne samo Bugarskoj čija je vlada službeno protestirala jer ste njihovu zemlju prikazali kao niz turskih zahoda. Što imate protiv njih?
Protiv Bugara ili zahoda?
Oboje.
Te zahode pamtim s odmora, bili su za mene nevjerojatno iskustvo. A Bugari? Krivo mi je što nemaju smisao za humor. Izašli smo im u susret i njihovu smo zemlju na plastici prekrili crnom krpom. A zapravo je zbog njih sve i puknulo. Bugarski su novinari počeli istraživati navedenu autoricu Elenu Jalebovu i otkrili da ne postoji. Ali sad me Bugari vesele, jer potpisuju peticiju protiv svoje vlade i traže da se njihova zemlja na Entropi opet otkrije. Zahvaljujući njima, Entropa živi dalje svojim životom i to je dobro. Uvijek se nešto događa.
Martin Klepetko, češki veleposlanik u Bugarskoj, zbog vas je od lokalnih političara dobio zdjelu u obliku zahoda.
Vidite, a ja nisam dobio ništa. I još moram vratiti lovu. (opet mu zvoni telefon) Ovaj put BBC. Idemo to dovršiti. Vidite koliko imam posla.
Neki vam tu ispriku zamjeraju. Ne ide zajedno s mistifikacijom. Je li vam žao da niste ostali pri svome? Na tom podiju ste djelovali kao pokisli pes. Nije li to poraz?
Glupost! (ljutito) Taj stid sam samo glumio! To mi je bilo kao nastavak predstave! Komični istup, happening s jednim linčovanjem i ostalim marionetama.
Zašto ste se onda ispričavali? Prisilila vas je češka vlada? Prepali ste se razmjera skandala?
Glupost!
Što vam je rekao Alexandr Vondra kada ste mu priznali da ste imena autora izmislili?
Vikao na mene da sam zaje... Cijeli niz izraza koje nisu za objavljivanje, ali ruku na srce, baš mu se i ne čudim.
Još uvijek me ne ide u glavu kako se ta vaša prevara nije otkrila ranije. Iz kataloga Entrope strši ironija i pretjerivanje – za svakog ste autora izmislili i popis djela, izfabricirali imena izložbi.
Jednostavno nije puknulo. Vjerovali su mi... Mislim da Vondra to nije ni čitao. Među nama: on umjetnost ne razumije.
Je li istina da je saznao par dana prije slavnog otkrivanja plastike?
Hm.
Ne vjerujem.
U redu. To je malo kompliciranije. Rekao sam mu sve u trenutku kad se više ništa s tim nije dalo napraviti. Pobjesnio je. Na koncu smo izmislili plan kako ćemo to dovršiti. Nek završi slavlje i neka nas svi ishvale, a onda ćemo par dana kasnije s osmijehom priznati i svi ćemo se slatko nasmijati. No, onda su došli ti Bugari, a nakon njih i Slovaci. A tad je to već bilo veliko sranje. Iščekivali smo tko će sljedeći protestirati. Izgledalo je kao da će Saša ostati bez stolice. Zato smo se dogovorili da sve preuzmem na sebe i ispričam se. Za to mi je obećao neku buduću suradnju... Ali ovo je samo za tebe, ubit će me ako se sazna!
Je li zbog toga nastradalo vaše prijateljstvo?
Osjećam da mi više ne vjeruje. Pri tim službenim isprikama se pravio kao da me uopće ne poznaje, ali nekoliko dana kasnije smo zajedno izašli na večeru. I činilo mi se da se malo primirio. Mislim da bi mi trebao oprostiti. O našem predsjedništvu se svuda govori. I on se non-stop o nečemu izjašnjava. Možda će to za njega na kraju biti sasvim uspješna epizoda.
Govori se i o vama. To je dobra reklama, zar ne?
Ako tako mislite.
Je li se već javio netko s novom narudžbom?
Nažalost nitko. Obama me još nije nazvao.
A kako biste prikazali Ameriku?
Ne znam. Definitivno ne kao ogromni hamburger iz kojeg na sve strane curi kečap, a pokraj njega konzerva pive u papirnatoj vrećici. Iako bi to bila sasvim dobra dekonstrukcija zdravog životnog stila i slavljenje hipokrizije. Ali inače, Amerikancima zavidim. Također bih rado živio u Europi bez predrasuda. Nerasističke, nehomofobne i otvorene. Još kad bi imala smisla za zafrkanciju...
Puno je i pozitivnih reakcija na vaše djelo. Na češkoj verziji internetove stranice Facebook imate više od osam tisuća poklonika, a samo 40 kritičara. Koja vas je reakcija najviše obradovala?
Ona od Topola (premijer Topolanek). Rekao je da se privatno tome smije kao i svi ostali u Briselu. Bakala mi je čak poslao SMS da sam krele. Ali tamo je stavio Smajlija pa je valjda OK i poslat će pare.
Što su vam rekli roditelji?
Odmah su me nazvali nakon nastupa u Briselu i podržali me. Lijepo su me iznenadili, jer me oni inače baš ne hvale.
A čija je reakcija bila najgora?
Od bugarskih novinara. Ne razumiju da s tim djelom ratujem protiv stereotipa. Pitali su me što sam mislio pod 'duhovnom bijedom' bugarskog naroda što smo napisali u komentaru pod prikazom njihove zemlje. A kad sam odgovorio da je Elena Jelebova time evidentno htjela upozoriti na duhovno siromaštvo svojih sunarodnjaka, pitali su me jesam li normalan.
I što ste im odgovorili?
Po dostupnim informacijama i liječničkim pregledima kojima se kao pilot moram redovito podvrgavati, ispada da sam normalan. (hvata ga napadaj smijeha) Tamo definitivno nisam nastupio kao pokisli pes. Možete biti mirni.
Koja vam je zemlja u Entropi najviše uspjela?
Velika Britanija.
Zato što ste je prikazali kao golu mapu?
Nije baš proeuropska tako da više nije ni zaslužila. Čudim se da također ne protestiraju... Valjda kužite kako je to bilo u stvarnosti. Za Britaniju više jednostavno nije bilo vremena. Ali ovo prvo objašnjenje zvuči bolje, zar ne?
I predsjednik Klaus je euro-skeptik, ali Češku republiku ste prikazali kao display po kojem protiču njegove izjave. Niste li prema Česima bili preblagi u usporedbi s ostalim karkaturama?
Ali karikatura Češke jest Klaus sa svojim genijalnim izjavama. On je faca, a ne samo skijaš kako smo napisali u katalogu.
Opet ta vaša opsesija Klausom, godinama ga kritizirate. U Entropi opet s njim poravnavate račune. Nije li to šteta?
Netko mi je savjetao da Češku prikažem kao golu guzicu. Ali ja stojim iza svoga. Po mome mišljenju, Klaus konstantno šteti Češkoj svojim istupima i protueuropskim stavovima. Recimo, time što na Zamak nije izvjesio zastavu EU. Time što se dao izabrati komunističkim glasovima.
Vjerojatno vam nije drago ni to što je kritizirao vaše djelo?
To sigurno ne! S time sam računao. Ako je to nekoga i trebalo uvrijediti, to je on.
Prema drugim zemljama ste bili daleko stroži. Slovačku ste prikazali kao ugarsku kobasicu zavezanu mađarskom trikolorkom, Austriju kao travnik s tornjevima nuklearnih elektrana. Italiju kao onanirajuće nogometaše.
Samo se poigravaju s loptom. Talijani su srećom zaigran narod.
Njemačku ste prikazali kao mrežu auto-cesta koje neke iritiraju, jer ih podsjećaju na kukasti križ.
Jednostavno, kad to netko želi vidjeti, vidjet će to na svakoj popločanoj podlozi.
A Lego karikatura Muhameda koju ste utisnuli u kartu Danske je također privid?
Naravno.
Zašto ne priznate da je tamo?
Pobogu, pa to vidi valjda svaka budala! Pitaš iste gluposti kao i svi novinari. Uvijek naokolo! Što da ti na to kažem? (viče) Pa umjetnik ne može objašnjavati što je svojim djelom mislio. To je najveća uvreda umjetnosti.
Usput, za autora danske plastike označili ste Susan Malberg Albertsen. A pokazalo se da umjetnica s takvim imenom doista postoji u Danskoj. Slučajnost?
Prije bih rekao - sudbina. Nešto mistično, dodir stvaralačkog genija. Nažalost, to je bio rad kolege tako da si to ne mogu prisvojiti. No svejedno, i toj sam se iskompleksiranoj gospođi ispričao. Kao što vidite – nemam problem s ispričavanjem, kome god i ni za što.
Kako biste s odmakom od nekoliko dana ocijenili svoje djelo – kao najveći fijasko u svojoj karijeri ili kao blistavi uspjeh?
Kakvo je to opet pitanje? Obadvije kategorije su totalna glupost.
Probajte ipak nešto smisleno odgovoriti.
To je glasna umjetnička ispovjed. Najveći uspjeh i fijasko istvremeno bila je jedna moja druga akcija – kada sam se prije puno godina vozio na pulferu da izbjegnem kontrolore, a policajci su tramvaj zaustavili i izmlatili me. Dovoljno?
Tada je to bilo mnogo čistije. Radilo se samo o vašoj koži, a sada ste do svoje mistifikacije upleli i cijelu vladu.
Da, siroti Saša... Baš sam znatiželjan što ćete od ovog našeg razgovora napraviti... Ali vjerujem da će biti u redu.
Isprika
Inspiriran radnim metodama Davida Černog autor se odlučio stvoriti razgovor kao kombinaciju realnosti i fikcije. Odgovori su takvi kakve je umjetnik rekao ili ih je pak mogao reći.
Vladi, Europskoj uniji, Bugarskoj i Davidu Černom se ispričavamo. Uostalom, kako i sam David Černy kaže: 'Groteskno pretjerivanje i mistifikacija oznaka je češke kulture...'.
