Virtuelino plišano jastuče http://virtuela.blog.hr

petak, 26.11.2010.

Ne.



Frank had started on the News straight out of school as a cub reporter with starry eyes. Typically, on the day a train carrying Mahatma Gandhi happened to stop for five minutes in Trinity Street Station, Frank had elbowed his way through the crowd until within hailing distance of the sage.

"Mr Gandhi, sir," he called. "Have you a message for the people of Bolton?"

Gandhi looked him in the eye.

"No," he said, and the train steamed away.


Fenomenalna memoir priča od Irvinga Wardlea - "In Search of Nelly" - "Intelligent Life" (Volume 3, Issue 4, Summer 2010). Tko nađe, nek' uživa!

26.11.2010. u 18:29 • 5 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.05.2010.

Ružna vremena



Filmski amater Jiri Chmeliček prije 65 godina zabilježio je kamerom posljednje dane Drugog svjetskog rata u Pragu, takozvani Praški ustanak. Sakriven iza zavjesa u svome stanu, Chmeliček je snimio smaknuća njemačkih civila što su ih obavljale grupe čeških sugrađana, što će reći - usnimio je dobar stari klasični linč. Neke od tih prizora možete vidjeti ovdje. Ako za to imate želudac. Ja sam se natjerala.

Večeras ćemo na ČT2 vidjeti cijelu snimku koju je čuvala Chmeličkova kćer, Helena Dvoračkova i tek ju je nedavno odlučila predstaviti javnosti. Komunisti koji su kasnije preuzeli vlast bili su svjesni da su neki sugrađani snimili happeninge na domaćem terenu i jako su se željeli dokopati kompromitirajućih svjedočanstava koja bi minirala službenu verziju priče o kraju rata. A ne zaboravimo, Česi su tih godina bili jedan od najbogatijih naroda svijeta pa je vlasništvo filmskih kamera bilo daleko rasprostranjenije nego u nas na siromašnom jugu gdje se predaja uglavnom širila kroz gusle i narodni vez.

Chmelička je film čuvao kano zmija noge i nije se dao navabiti sirenskom poju partije koji je tražio amatere da predaju svoja celuloidna blaga. Odbio je film sakriti i kod rođaka u inozemstvu. Danas ga objavljuje kćer Helena koja je snimljenim prizorima i sama nazočila, ali kako priča, baka joj je okrenula glavu u zavjese da dijete ne gleda scene ubijanja.

Pobjeda je okrutna baš kao i rat koji joj predstoji. Svako malo se podsjetim.

06.05.2010. u 14:07 • 11 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 01.02.2010.

O tome kako sam duboko disala i pri tome svašta naučila



Sad ću vam reći jednu važnu stvar.
Svaki put kad čujem riječ energija, ja se vatam za samokres! A kad čujem o 5 (slovima: pet) energija mudrosti, palim predsjednički zrakoplov i letim prema najbližem tornju!
Pri tome mislim na njuejdžere i njihove energije, enviromentalisti su mi ok. Nemrem si pomoći, new age ekipa naprosto budi talibana u meni. Kužim ja da ljudi idu od kvantne fizike do parapsihologije u potrazi za svojim odgovorima i ne pada mi na pamet tvrditi da su moja pitanja i moji odgovori u tom smislu pametniji ili efikasniji, ali iritira me ta njihova novodobna lingua. Te mekoguze metafore, loša poezija, instant mistika, citiranje proroka sumnjivih kvalifikacija (jeste li član proročke komore?), i uopće sav taj mutni, da ne kažem kalni vokabular iza kojeg često stoji jedno veliko ništa i totalni manjak respekta prema inteligenciji kao takvoj.

No, dobro, pričam vam ovo zato što sam se - takva kakva jesam - ovaj vikend zatekla na tečaju samatha vipassana meditacije na koji me odvukao par prijatelja budista. Nemreš ih odbiti, jako fini ljudi.

Sve u svemu, zanimljiva prigoda, upoznala sam nekoliko simpatičnih ljudi i bilo je sasvim fajn jer nas nisu puno davili s vjeroučenjem već smo se usredotočili na tehniku. Dva sam dana prosjedila na tvrdom jastučiću i smotanih nogu lovila divlje konje vlastitih misli u OK koralu moje pametne glave, sveudilj udišući i izdišući - duboko. Oko mene, dvadesetak isto tako dubokodišućih luđaka. Nekoj jadnici, liječnici iz južne Morave, obitelj se zaprijetila da će je ekskomunicirati ako selo sazna da ide na meditaciju, tak da je u Pragu totalno inkognito.

Dio vremena koji smo pak morali provesti slušajući predavanje glavne instruktorice, neke Njemice iz Kelna, otrpila sam stoički. Malo ju je izbacio iz takta jedan stvarno smiješan djedica koji joj je uskočio usred spike - prevodio je neki mlađi tip - da on nju niš ne kuži: o kakvoj to ona ljenosti koja vodi u depresiju govori, ona je pak krenula objašnjavati da misli na ljenost da se osjeti svoje pravo ja, na što ju je djedica opet prekinuo, cut the crap, lady, kak da se ja riješim svoje srditosti, ne želim se raspigati na svakom šalteru i na svakoj blagajni, nema tu nikakve ljenosti, a ona mu je podviknula: to je zato što mislite glavom, a ne ovim!, i pri tome se uhvatila za pozamašnu sisu na lijevoj strani. E, tu sam se ja sasvim diskretno nasmiješila, ali mi je iskusniji budist sa strane došapnuo - Udahni duboko! Očito je da imaju iskustva sa sličnim situacijama. Djedicu su poslije prebacili nekom drugom zdravorazumskom instruktoru.

Nego, nakon grupne 'konzultacije' s jednim od instruktora, iznenadilo me kad sam skužila koliko je i među miroljubivim budistima snažan pack-order i borba za dominaciju. Još su Česi u tom smislu bili najnormalniji, ali onih nekolicina primjeraka sjevernih Amera i zapadnih Europejaca fakat me zaskočila. Diskretno davanje do znanja pročitane mudroslovne literature, gurkanje i pozicioniranje na skali duhovnosti, ja sam prosvjećeniji od tebe jer sam onomad Trungpi Chogyamu skuvao čaj sa šećerom, ista priča koju gledate po uredima, školama, dječjim vrtićima... Muški se guraju prema poziciji gurua ili barem prvog štitonoše, a žene vode svoj mali rat uglavnom među sobom, ako nisu u prorokovom konkubinatu, onda barem žele biti najdraža učenica. Mi smo ljudi fakat nepopravljiva bića da nas ne znam koliko gongova poziva na molitvu.

Najbolji mi je ipak bio Erikov SMS nakon što sam mu poslala kratko izvješće o borbi za opstanak new age vrsta. Kolega Degenerik ih relativno dobro poznaje jer meditira nekih dvadesetak godina pa se tu i tamo susreću.

"New ageri su ti takva gomila zločestih luzera da je to prestrašno. M-ini. engleski antropozofi su meni recimo jedna od najzločestijih malih zajednica koje sam ikad vidio, čisti vitriol ispod te neočešljanje vune. Usvoji tehniku vipašane koja je super, a zadrži zdravi racionalizam i to ti je najbolja formula. Zabavi se čisto promatrajući tu antropološku zbrku, nešto pametnije od tih Free Tibet protuva s kozjim bradicama nemreš očekivati."

Ipak da sve nije tako crno s kozjim bradicama, svjedoči sljedeća anegdota: nedavno sam s Daćkovim tatom neštio pričala o smrti i umiranju (inspirirao nas je J.D. Salinger) pa mi je spomenuo Eckharta Tollea na što sam ja, ne budi lijena, proguglala dotičnog i između ostalog, naletila na njegovu fotku!




Eto, po ko zna koji put kršim davno obećanje da ću prestati komentirati nečiji izgled, ali za ljubav dragog boga, blaženi isuše i marijo, pa kako s takvom njuškicom možeš postati mistik i guru???, to meni nije jasno!!!!
Baš mi je simpa. Čak ću mu i knjigu pročitati.

Uglavnom, sjednem ja na svoje jastuče za meditaciju sa svježim sjećanjem na praščića Eckharta kadli me s fotografije na zidu pogleda novo lice za zaljubiti se!
Stari Vidyadhara Chögyam Trungpa Rinpoche, otac mladog Trungpe Chögyama!
Koji izgleda ko hrčak!!!




Pred Trungpom opet padnem u smijeh i velim frendu sa strane: vidi hrčka, a on će meni: 'Joj, ovaj je bio super! Non-stop pijan, učenici su ga posvuda skupljali totalka olešenog, ne zna se koliko je auta slupao, umro je prije dvadesetak godina i od tada nije tako veselo..."

Baš me razveselio stari Trungpa Rinpoche! Ako poštenom guruu za totalnu radost treba par litara vinčeka pride, onda i za moje prosvjetljenje ima nade!

01.02.2010. u 00:33 • 20 KomentaraPrint#^

utorak, 10.11.2009.

Sjajan čiča!

Image Hosted by ImageShack.us

Dok sam par dana švrljala po beogradskom Sajmu knjiga, Česi su imali promociju vlastitog prijevoda "Priče o ljubavi i tmini" u knjižari Fišer, gdje je Amos Oz potpisivao knjige. Žao mi je što sam to propustila. Nije da ne merem živjet bez Amosovog autograma, nego, baš me zanima kao lik, htjela bih ga upoznati. U to ime, možda se uputim u Izrael - ništa nije nemoguće...

Nego, par dana kasnije pročitala sam u Respektu intervju s Velikim Piscem.

Izdvajam dijelove koji su me, kako bih rekla a da ne zvučim sentimentalno, 'dotaknuli'.

Novinarka Silvie Lauder pita sljedeće: "U 'Priči o ljubavi i tmini' pišete dosta intimno o svom životu, roditeljima. Je li bilo naporno tako se otvoriti?".

Pisao sam tu knjigu šest godina, ali može se reći i cijeli život. Najvažniji moment koji me konačno i naveo na pisanje ove knjige bio je trenutak kada sam se konačno pomirio s vlastitim roditeljima. Cijeli niz godina, desetljećima, bio sam ljut na majku zato što se ubila. Na oca, jer ju je izgubio. I sam na sebe. Zato što sam bio loš dječak jer inače valjda ne bi otišla. Tijekom mnogo godina jednostavno sam ih isključio iz vlastitog života, sa svojom vlastitom obitelji o njima nisam uopće govorio.

Kada se to promijenilo?

Kada sam došao u doba kada bih mogao biti roditelj vlastitim roditeljima, došlo je do određene promjene. Mogao sam na roditelje gledati kao na vlastitu djecu. Mogao sam o njima pisati, mogao sam s njima uspostaviti kontakt, s humorom, sa suosjećanjem, sa znatiželjom. A na koncu sam tako i pisao knjigu, bez bijesa, s humorom i empatijom.

Još malo o roditeljima i o prošlom stoljeću. Pitanje o tome što bi se dogodilo da su Ozovi umjesto u Izrael emigrirali u New York?

Da su ostali u Europi, ubili bi ih u plinskim komorama. O Americi su razmišljali, ali tamo ih nitko nije htio. Tridesetih godina to nije išlo tako da odete do putničke agencije i uplatite si boravak. Došli su u Jeruzalem zato što im je to istinski bila jedina šansa za preživljavanje.
Sve su zemlje svijeta bile za Židove zatvorene, a ljudi na to ponekad zaboravljaju. Na primjer, službena politika Kanade u to je doba glasila "jedan Židov je previše". Australski premijer je izjavio da je antisemitizam strašan te da zato u svoju zemlju neće pustiti ni jednog Židova, da antisemitizam Židovi sa sobom ne 'uvezu'.

Međutim, sretnici koji su stigli do Izraela također nisu naišli na super-doček...

Ljudi koji su preživjeli holokaust doživljavali su strašne stvari u Izraelu. Na primjer, oni kojima je materinji jezik njemački nisu smjeli ni zucnuti u javnosti, odmah bi na njih zavrištali: "Zaveži! Taj jezik ne želimo čuti!" Tragedija u okviru tragedije.
... U četrdesetima i pedesetima Židovi više nisu htjeli vidjeti sebe kao žrtve. Htjeli su ukinuti znak jednakosti među riječima Židov i žrtva. Htjeli su postati nova vrsta Židova - ne-žrtve, oni koji se znaju braniti i ratovati. To su im pak kvarili oni koji su preživjeli holokaust, kvarili su im tu sliku novog Izraela.

Što kaže o vlastitom ratnom iskustvu? Sam je sudjelovao u šestodnevnom, jomkipurskom... O tom iskustvu nije pisao.

Pokušao sam, ali shvatio sam da to ne mogu vjerodostojno prenijeti nekome tko to sam nije doživio. Nisam to uspio približiti ni prijateljima, ni obitelji.

Čitaju li njegove knjige Palestinci s obzirom da je Oz jedan od onih koji smatraju da se u izraelsko-palestinskom sukobu sudaraju dva opravdana zahtjeva?

Mi živimo usred konflikta, a kad je taj sukob tako ekstreman kao kod nas, ljudi s obje strane žele da se s njihovim stavom slažete 110%. Moje knjige, eseji i članci nisu dobro primljeni ni među mnogim Izraelcima. Nitko sa mnom nije u potpunosti zadovoljan. Izrael je zemlja gdje se svi stalno svađaju. Stalno. Izrael nije zemlja, ni narod, već seminar pod otvorenim nebom. Tamo ima sedam milijuna ljudi, sedam milijuna premijera, sedam milijuna proroka. Svatko se na svakoga dere, nitko nikoga ne sluša. U Izraelu se ne čitaju knjige kao u Češkoj. Česi čitaju knjigu da bi u njoj uživali, da bi ih zabavila. Izraelci čitaju knjigu kako bi se NE složili s njenim postavkama, kako bi se razišli s autorom te da se dobro naljute
Praktički vam to izgleda ovako: kad sjednem u taksi, taksist se istog trenutka sa mnom počne vatreno svađati. Zapravo, ne sa mnom, već sa likom iz moje knjige. I kaže mi neka moliću-lijepo poručim svome liku da ovo ili ono ne radi, već da to radi nekako drugačije. Živim u tome cijeli život i znam uživati u dobroj svađi. Vjerujem da će me debata, koliko god bučna i olujna, nekuda pomaknuti. Taksist se trudi da me pouči, a ja se trudim poučiti njega.

O 'zapadnim intelektualcima'...

Problem s europskim intelektualcima je u tome što su u dvadesetom stoljeću to imali lako u tom smislu da je puno sukoba bilo crno-bijelo - fašizam, Vietnam, apartheid. Potpišete peticiju za potporu dobrih, organizirate demonstracije protiv zlih i odete doma zadovoljan sam sa sobom. U bliskoistočnom konfliktu to nije tako.

Amos Oz je jedan od osnivača pokreta Šalom Achšav (Mir sad), no kako novinarka primjećuje, to "sada" traje već trideset godina...

Jednostavno ne sumnjam da će se to jednom riješiti i da će Izrael i Palestina biti kao Češka i Slovačka danas. Čvrsto u to vjerujem. Ne znam kad, jest da dolazim iz zemlje proroka, ali kod nas je velika konkurencija, a meni proročanstva baš ne idu. Ali jednu stvar ću vam reći - Europljanima je do sadašnjeg stanja trebalo oko tisuću godina ratova i krvoprolića. U našem slučaju to traje kraće vrijeme i neće koštati toliko života. U to sam uvjeren. Usput budi rečeno, toga bi i Europljani trebali biti svjesni kada nam mašu prstom. Trebali bi se prisjetiti vlastite povijesti.

10.11.2009. u 20:21 • 9 KomentaraPrint#^

četvrtak, 22.10.2009.

The Accidental Tourist

Image Hosted by ImageShack.us

Eadweard Muybridge

Bila sam u Londri, previše zanimljivih stvari za premalo vremena. Dvije izložbe, jedno recitiranje poezije, večera s dva seta prijatelja, popodne sa dragom prijateljicom, luda potraga za repom koji je gospođica Gica naručila iz srca kapitalizma; onaj sirenski nisam našla, ali sam joj donijela jedan ptičji, ljubičastu pernatu bou + zečekov repić sa ušima iz sex-shopa. Nemereš djetetu bez poklona.

A sve to u nepotpuna četiri dana.

Najviše me se dojmio Hyde Park Speakers' Corner gdje se skupljaju luđaci, manji luđaci, osobenjaci i sasvim pametni ljudi pa nazočnima objašnjavaju, iznose i prenose što im je na umu. U nedjelju poslije podne slušala sam tamo jednog proroka odjevenog u bijelu plahtu, dvojicu muslimanskih fundamentalista Made in Pakistan i jednu sitnu stariju gospođu koja likom neobično podsjeća na Liv Ulman, a koja je sa svoje stolice na rasklapanje vikala da stranci moraju iseliti sa otoka te da je Engleska za Engleze. Oko nje se okupilo mnoštvo razdraganih crnačkih obitelji, roditelji, djeca, djedovi i bake, koji su se veselili, smijali i dobacivali joj primjedbe na koje im gospođa nije ostajala dužna. Ajde, barem nema čir na želucu, a čini se da je zaobilazi i karcinom.

Vidjeli smo i jako dobru izložbu koju je u svome prostoru organizirao Wellcome Trust pa ondak i ostatak stalnog postava u izuzetno zanimljivom muzeju. Tu me neobično razveselio jedan artefakt. Oriđiđi Muybridgeova fotografija, "A Man Performing a Forward Flip", vidite je gore iznad teksta, iz Muybridgeovog magnum opusa "Animal Locomotion" iz 1887. godine. Pogledajte je tuten u većem formatu.

Mislim da je ovaj salto-skakač uslikan negdje na kraju devetnaestog ili na samom početku dvadesetog stoljeća. Vrijeme kad se baš nije šetalo s idiot kamerama, digitalne aparate i Photoshopove da ne spominjem. A zamisli troška! Koliko jezivo skupih kamera i filma da bi se uslikalo tipa koji skače, prvo sa strane pa isti skok s en face pozicije.

I kako to obično biva, Muybridgeu se u kadar ušetao neki čoban-budala, sivogaćasti golub, vidite ga u en face varijanti. I kad je skakač flip-flop-flap poletio prema nama, golub-budala se ustrtario, viđe manijaka-samljet će me!, pa je raširio krila i poletio kako bi utekao na sigurno. I ostade ovjekovječen za povijest, snimka usrana ako ne doslovno onda preneseno, a ja nasmijana do suza usred mumificiranih penisa, prepariranih tjelesa i inih ljepota koje je skupljao stari Wellcome. Poklonit ću ti sivog goluba, imaj srca kad zakuca na tvoja vrata... Valjda ga nisu pojeli, akrobati i fotografski pioniri. This is a free country, vrijedi i za njega.

22.10.2009. u 20:54 • 7 KomentaraPrint#^

utorak, 15.09.2009.

Dumbo među Česima

Image Hosted by ImageShack.us


Ima tome već osam godina otkako sam izgubila počasni status slonića Damba, plastičar mi prišio uške za lubanju, ali dogodilo se da sam jučer bila primorana otići do kožara, doktora Šede, da mi nakon svih tih godina pogleda vot-d-fak se zbiva s ožiljkom odostraga. Probudio se, vrag.
Ukratko: niš', dobila sam neku antibiotsku kremu da smirim strasti; uha su mi i dalje pomalo doktor Spokovska - navodno, znak mnogobrojnih reinkarnacija, ali nitko me ne bude sumnjičio za obaranje Twin Towersa. Lepa sam ko greh!

Nego, ovo pričam zato što sam u čekaonici kod Šede čitala novi Respekt, rubriku na posljednjoj strani gdje u seriji jednorečeničnih vijesti rezimiraju protekli tjedan. Pa, između ostalog, kaže: "Nema velike narudžbe a da se oko nje ne uzburkaju emocije", komentirao je predstavnik organizacije American Friends of Czech Republic, Robert Doubek, tučnjavu pred praškim Glavnim kolodvorem, kada je kipar Michal Blažek oborio na zemlju kipara Oldržiha Hejtmanka zato što je Hejtmanek kritizirao upravo instaliranu maketu Blažkove skulpture američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Divno! Volim da mi s ovakvim štivom započne dan!

Inače, kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali da samo Česi imaju bolju. Slažem se.
Naime, iznenadivši samu sebe, prije pet mjeseci Socijaldemokratska je opozicija oborila ODS vladu, zajebaše EU predsjedništvo usred mandata, a ondak stadoše kao ukopani!: nemaju vlastiti kabinet za ponuditi!
Brže-bolje oformila se tehnička vlada službenika i pripremaju se izbori za jesen.
No-međutim, ispostavilo se da cijeli proces ne odgovara slovu češkog Ustava pa da vas ne zamaram pravno-političkim zavrzlamama, ispalo je da se izbori najranije mogu održati MOŽDA u novembru.
Međutim, stvar se dodatno zakomplicirala. Ovog jutra stiže mi SMS s viješću - Socijaldemokrati traže izbore u lipnju 2010!
Koji su kua rušili vladu u martu 2009 i započeli cijeli cirkus ne znaju valjda ni sami, a odgovor će nam pružiti noćni vjetar-noćurak, što šušketa i ogovara u požutjelim krošnjama bohemskog kestena.
I eto ti vraga, najdublju recesiju od 1990. plus balansiranje na rubu državnog bankrota prolazimo pod toplim krilom kvočko-menadžerske Fišerove vlade, a to je, čini se, bolje od svake vlasti koju bi Česi u ovom trenutku mogli izabrati. Lucky bastards!

15.09.2009. u 11:25 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 12.05.2009.

Drama Zemlja - Zrak - Zemlja

Image Hosted by ImageShack.us

Arthur Duringrain

Za razliku od domaće mi Kroacije gdje se uz nekoliko kolumnista više fakat nema šta za čitati, tuten u Češkoj uživam u tri-četiri časopisa, od čega izuzetno cijenim dvotjednik Novy Prostor koji, bit će, izlazi uz potporu EU grantova, jerbo polovicu od cijene zadržavaju kolpoteri - obično beskućnici, nezaposleni, samohrane majke i ini ljudi od potrebe.

Iz broja u broj neobično me zabavlja vraški talentiran domaći esejist Jan Stern koji me nedavno baš dobrano nasmijao kratkim prikazom mentaliteta češkog nacionalnog bića.

Veli Jan da je između dva dokumentarca na TV-u odgledao i neki američki akcijski film, neka katastrofa u zraku, avion otimaju ili tako neki spektakl u kojem odmah zavrišti plavuša: "Bože, umrijet ćemo, umrijeeeet ćeeemoooo!!!!“, a mali se dječačič stišće majci uz grudi i kaže: "Mama, bojim se...“. Drhturava majka mu odgovara: "Ne boj se, micica, ja sam s tobom...“

Naravno, vrag ne zna za šalu pa već u sljedećem trenutku iz pozadine dopire očajnički krik: "Isuse, moj muž je dobio infarkt!!!“, na što priskače ćelavi muškarac i uz povik: "Ja sam liječnik!!!“, penkalom nesretniku probuši vrat i tako mu spasi život.

U to na scenu stupa muškarac željezne vilice.

"Svi se umirite i ostanite na svojim mjestima! Ja sam federalni agent Jeremy Parker! To što nam se događa nije slučajnost," nastavlja Parker, "ali ako me poslušate, možemo se spasiti!“

Na Parkerove riječi tamnoputi mladić s palestinskom maramom oko vrata sumnjivo stisne nešto što skriva u džepu...

Gleda daklem, naš Jan ovaj film i debelo razmišlja kako bi se u sličnoj situaciji ponijeli njegovi sunarodnjaci Česi.

Ovo što slijedi prevela sam danaske prije podne.

Dakle, avion s Česima se ruši.

Djevojka, s glasom prepunim neskrivene dosade: "Joooj, kad bi barem pali u vodu“...

Mladić s knjigom, diže pogled sa štiva: "S deset tisuća metara vam je to potpuno svejedno, na vodu padate isto kao i na beton“.

Starija dama: "Ali nadam se da bi nam vratili novce za kartu kad ne bismo stigli na odredište, zar ne?“.

Njen muž: "Za te ti novce kupe vijenac za grob“.

Starija dama: "Ma čekaj, Jiržina mi je pričala da su im u Grčkoj otkazali obilazak Akropole, a umjesto toga im htjeli podvaliti izlet na prvenstvo u kuglanju. Samo kaj je njen muž pravnik pa je toj ženskici iz agenture rekao: Tak to nejde, mila moja zlatice, jednostavno nam vratite novce ili se vidimo na Sudu," - pogleda s gnušanjem u muža - "ali tebi je to svejedno, zar ne?“.

Muž: "Ne brini, nećeš me još dugo podnositi“.

Djevojka: "Ja bih najradije da padnemo u Švedsku“.

Mladić s knjigom: "Zašto baš u Švedsku?“

Djevojka: "Pa ne znam, oduvijek mi se sviđala Švedska, ali nikada tamo nisam bila“.

Mladić se vraća štivu.

Pola minute vlada tišina.

Starija dama: "Daj odi barem pitaj stjuardesu kaj se događa, pa niš ne znamo...“

Muž: "Pusti me, da smo ostali prditi doma bar bi imali mira“.

Starija dama (pobjedonosno): "Daj ga samo pogledajte! Za koji tren bumo mrtvi, ali on mi još stigne predbacivati da sam ga malo odvukla do svijeta, da sam od njega htjela napraviti čovjeka!“

Muškarac srednjih godina: "Pa i mene bi to zanimalo – valjda će vratiti nekakve novce obiteljima pokojnika? Ili nekakvu odštetu?“

Starija dama: "Ma dajte, molim vas, oni imaju hordu pravnika, nitko od naših ne bu vidjel ni krunu! Buju si to oni već nekako srediti“.

Djevojka (radosno): "Već vidim drveće!“

Muškarac srednjih godina: "Trebali bi pasti malo izvan grada. Glavno ne na grad, jer će prvo spašavati ove na koje ćemo pasti. Nas automatski smatraju odpisanima. Tak, najbolje bi bilo pljusnuti pol kilometra od grada“.

Starija dama: "Fakat. To bi trebali reći pilotu.“ - Okreće se mužu. - "Daj mu odi to reć'“.

Muž: "Ma daj, molim te, pa taj je već davo iskočio s padobranom. Kao da bu se netko brinul za nas“.

Stariji gospodin: "Da, svatko sere na obične ljude“.

Mladić s knjigom (obraća se starijoj dami s ironijom): "Ne brinite se, mogućnost preživljavanja pada s deset tisuća metara je 0,1 posto“.

Muž: "Kvragu, pa mogli su nam barem servirati ručak!“ - Trenutak razmišlja, a onda tajnovito doda: "Sve mi se čini da je u onom frižiderčeku pivo“. - Otkopčava pojas i s elegancijom zvijeri dopuže do hladnjaka.

Starija dama: "Isuse i Marijo, sjedi sim i nikam se ne miči! Pa dajte ga pogledajte, o čem taj sad brine“.

Muž plijeni nekoliko izvoznih limenki Plzena i vraća se na svoje sjedalo. S iznenađenjem kaže ostalima: "Čovječe, pa stjuardesa se tam moli!“

Mladić s knjigom (zamišljeno): "Vjerojatno neka Poljakinja“...

***

Prostudiravši češku dramu na deset tisuća metara, duboko sam se zamislila nad vlastitim sunarodnjacima i uz mogućnost dobronamjernih korekcija iznosim sljedeći scenarij.

Pri utvrđivanju neminovne katastrofe, trećina putnika-Hrvata odmah bi iselila u inozemstvo.

Druga trećina bi se podijelila u dvije grupe.

Polovica druge grupe odjurila bi u cockpit preuzeti avion, a druga polovica bi povadila padobrane i počela ih dijeliti putnicima. Onda bi se posvađali. Polovica od polovice druge trećine tražila bi da primaoci padobrana prethodno predoče domovnicu, dok bi druga polovica inzistirala na univerzualnom pravu na padobran, bez obzira na naciju, boju kože i vjeroispovijest.

Za to vrijeme ona posljednja trećina ostala bi u sjedalima i poput Čeha komentirala dramatično događanje.

Starija gospođa: "Samo da padnemo na kršćansko tlo“.

Časna sestra do nje: "Katoličko“.

Gospođa: "Bilo bi strašno da nam pjeva hodža ili rabin...“.

Časna: "Ili neki pravoslavni bradonja, fuj!“ - Časnica pljucka tri puta iza sebe.

Gospodin na sjedalu iza časne: "Nije vam dosta što ste svojim pipcima premrežili cijelu državu, sad i pljujete na ljude!!! Klerofašisti !!!“

Gospođa do časne, uvrijeđeno: "Vrijeme vašeg jednoumlja je prošlo, crveni vraže!“

Mladić na 7C: "Moj je deda bio u ustašama“.

Djevojka do njega: "A moj u partizanima“.

Mladić: "Da se izmirimo???“

Gospodin na sjedalu iza časne: "Nećemo mirenje!!! Nema miješanja kostiju! Pomirba je kapitulacija!“

Djevojka: "Pa ja možda i bih... Čujem da je na Zrću najbolja pomirba...“ - Njih dvoje započinju vanbračni i nezaštićeni seks.

Žena srednjih godina koja sjedi do Crvenog Vraga: "Jebena država!!! Usrana vlada!!! Jednom u šest mjeseci odem na odmor, a država mi ne popravi motore pred let!!! Glavno da su se oni napljačkali dok umirovljenici po kantama traže suhoga kruha...“

Intelektualac: "Važno je da padnemo u Europu, mislim Uniju...“.

Muškarac s brkovima: "Zar sam se za ovo borio i PTS liječio???“

Njegova žena: "Ali Miljenko, pa ti nisi bio mobiliziran...“

Muškarac s brkovima: "Čkomi, kravo! Da nam zrakoplove ne voze kojekakvi dotepenci, sad bismo bili na sigurnom! E, Zagrebe, Zagrebe, kaj su ti napravili...“

I tako dalje u revijalnom tonu.

BTW, letim za deset dana na daleku Islandiju i već mi se leopard-tange tresu od straha. Nadam se da vam ne bum prepričavala islandski nacionalni duh u padajućem Boeingu pri spirituističko-nekromancijskim seansama...

12.05.2009. u 14:35 • 10 KomentaraPrint#^

utorak, 21.04.2009.

Izgubljeno-Nađeno (14): Ribar i Pionirka

Image Hosted by ImageShack.us

Život piše romane pa sam se tako i ja u trideset i nekoj obrela na dalekom sjeveru kao islandska snaša.

A dogodilo se to ovako...

Davno, davno prije no što je Pjer Žardin zarađivao pare po Farmi i sličnim sranjima, Pipo Pavelić sjedio u Ministarstvu obrane, Davor Slamnig pisao scenarije za video-igrice, a Igor Kordej & Mirko Ilić bili velike face u svome sektoru, stanovali su izvjesni Studenti u stanu ispod nas.

Bila je to ludo vesela ekipa i s naknadnom pameću tvrdim, najbolje od najboljeg (uz EKV, Šarla, Azru &td). što je bivša zemlja iznjedrila iz svojih socijalističkih njedara.

Imali su dva bijela miša koje su nazvali Mirko i Slavko, mislim da se Slavko utopio, tulumarili su sve u šesnaest, crtali po zidovima, snimili su eksperimentalni film na obroncima Medvednice pa su Gornjim Kraljevcem prodefilirali odjeveni u alien-kostime od srebrne folije s antenama na glavi - sve u svemu, bili su stvarno divna, kreativna i pametna škvadra. Ponekad su s nama igrali badminton, ali to je nažalost, bilo sve što smo s njima dijelili. Brat i ja smo bili klinci, a oni, jebiga, studenti! Brata su malo više fermali, jer su obožavali sound wall ritualnih majčinih batina kada je Braco u mostarskom melosu zavijao "Neću više majko, Boga mi!!!", a oni se na katu ispod previjali od smijeha, jer: (a) niti su batine bile extra ozbiljne, naime u to su se vrijeme djeca tukla pod normalno, (b) niti je brat bio iskren - bijaše to patološki lažov i štetočina, i last but not least - (c) bilo je u tome nečeg nepatvoreno Fellinijevskog, što moliću lijepo, valja cijeniti i kada je posrijedi nasilje u obitelji!

Dakle, Studenti su bili dolje, a mi gore. Nakon nekoliko godina preselili su se tko zna kamo, a uskoro nakon njih otišli smo i mi. Zadnje što mi je ostalo u pamćenju bila je priča (valjda sam je čula od roditelja) da se Slamnigova sestra Sunčica udala za islandskog ribara.
By the way, Slamniga me malo bila frka, jer je imao kosurinu dugu koliko je otprilike bila moja visina, a jednom sam naletila na njegovu mračnu sjenu u zajedničkom ulazu i malem skviknula od strahobaja.

E sad, uopće nije važno je li se Sunčica udala za islandskog ribara ili švedskog inžinjera rudarstva, bitno je da mi se priča o Sunčici i njen odlazak na daleku hrid gdje puše vjetar i lome se moćni oceanski valovi, urezala u osjetljivu djevojačku dušu, pa sam kao i svaka prenačitana mlada koza, od Sunčice i njene sudbe isplela divni romantični koloplet snova koje garnirajte s "Orkanskim visovima" i "Rajanovom kćeri" i voila!, evo vam tipičnog ženskog djeteta moje generacije koje je zakoračilo u pubertet!

Kasnije sam u prelomnim životnim situacijama, kada je valjalo ili pojesti govno ili reći: "Braćo, jebite se!", stvari olakšavala time da bih samu sebe tješila: "Ma sve u kitu kraljevića Marka, udaću se za islandskog ribara i zbogom svijete!".

Ovu sam priču, dakle, ispričala jednom prijatelju kada smo u sklopu neke novinarske ekskurzije otišli za Njemačku, a na listi kolega iz drugih zemalja vidjeh i ime nekog Islanđanina!

Rekoh: "Evo mog ribara!".

Letili smo Lufthansinim avionom za Njemčiju, a kako me je bilo frka leta, onako nervozna i ustreptala još sam svašta mljela i baljezgala, a najviše o mom milom i nikad prežaljenom jednookom mačku Milivoju s kojim sam u to doba dijelila dobro i zlo.

I daklem, sletimo mi Nijemcima na megdan, upoznamo se s ostatkom ekipe i krene provod. Tjedan dana putevima IT medijske revolucije. Upoznamo se i s Islanđaninom, simpa tip, a da stvar bude bolja - jednook, baš kao i moj Milivoj!!! Umiremo frend i ja od smijeha, ali naravski, šutimo ko pizde: pa nećemo valjda čovjeku reći da sliči na mog mačka.

Nakon par dana idemo autobusom na neki novi aerodrom za neki novi grad, kadli naš kolega Islanđanin odjedared iskoči iz svog sjedala hitro poput jelena lopatara i krikne vozaču: "Stani!!! Čekaj!!!".

Šta je bilo??? Ostavio u hotelskom frižideru smrznutu ribetinu koju od doma vleče po Europi kako bi je predao zemljaku-Islanđaninu za koji dan u Parizu.

"Pa on cijelo vrijeme sa sobom vuče ribu!!!", kriknem ja i shvatim - Nebesa mi nešto poručuju.

Ne budi lijena, omađijam ga u nekoliko dana; smandrljam, usalamurim, obrlatim, ufačlam i zapetljam, sve u svemu svojski se potrudim - i tako sam dakle, postala islandska snaša!

xxx

Sad smo opet na početku priče.

Dogodilo se dakle, da sam kao dobrano procvala ruža završila na dalekom sjeveru - s brand new mužem te sinom u nježnoj pubertetskoj dobi, bez posla i prijatelja, bez mame, tate, sestre i brata - sa svime dobrim i lošim što ide uz poznu emigraciju.

Milivoj je preselio prijatelju rockeru Juri (ne Stubliću). Njih su dvojica pali jedno drugom u zagrljaj i odgovorno tvrdim da Jura ni sa jednom ženom ni prije ni poslije dragog Milivoja, nije ostvario toliki sklad i zadovoljstvo zajedničkog života.

Tako sam upoznala Islanđaninovog oca, starog Fridgeira.

Udovac od osamdeset godina, umirovljeni ribar. Sitan, pravilnih crta lica, beskrajno ljubazan, drag i nezahtjevan. Jako je volio malu djecu i životinje. Kada mu je umrla žena, prodao je kuću, podijelio novac djeci na jednake dijelove, a sam se sa svojom mirovinom preselio u starački dom. Vikende je provodio s djecom i unučadi, a preko tjedna je igrao šah s prijateljima i jako puno čitao, uglavnom islandske sage i knjige o europskoj povijesti. Rekao je da sad konačno ima vremena za ono što ga je u životu zanimalo, a nije se stigao ili mogao tome posvetiti. .

U njegovoj sobi cijeli je jedan zid bio ukrašen fotografijama unučadi.

Islanđani imaju velike obitelji; djeca se rađaju jedno za drugim i nema nikakve razlike jesu li zakonita, nezakonita, od majki tinejdžerki, menopauzašica, ili usvojena. Djeca su bogatstvo i cijela šira obitelj sudjeluje u njihovom podizanju i odgoju.

Na Fridgeirovom zidu bili su svi - od onih najstarijih koji su već i sami bili roditelji, do onih najmlađih od svega nekoliko mjeseci. Najsmješnija mi je bila mala crna mrljica u tom nizu zlatokosih vikinških beba s prćastim nosićima i modrim očima. Praunuče iz New Yorka; unuka se udala za crnca!

U to doba nisam govorila baš nikakav islandski pa se Fridgeirova i moja komunikacija uglavnom svodila na geste i smijanje.

Negdje tijekom prve zime našeg dolaska u Thulu, stari je ribar dobio upalu pluća. Djeca su ga odvela u bolnicu gdje je zadržan. Kako to u starosti biva, stvari su se zakomplicirale, bubrezi su prestali funkcionirati i postalo nam je jasno da Fridgeir bije posljednju bitku.

Djeca i odrasla unučad su se pravilno izmjenjivala u njegovoj sobi. Hranili smo ga i razgovarali. Uskoro su mu počeli davati morfij pa je uglavnom spavao.

Te noći bio je naš red da sjedimo kraj bolesnog oca, ali kako je ostatku svijeta sasvim svejedno umire li vama u bolnici majka, otac ili brat, tako se i mome Islanđaninu potrefilo da je sljedeće jutro u zoru imao neku važnu i neodgodivu poslovnu obavezu pa sam mu savjetovala neka legne u sobu do naše, onu za posjetitelje i iscrpljeno medicinsko osoblje, a ja ću bdjeti kraj bolesnog Fridgeira.

U bolesničkoj sobi je bila tama. Gorila je samo mala stolna lampa za čitanje. Fridgeir je spavao, čulo se duboko disanje kroz plastičnu respirator masku. U neko je doba ušla sestra i dala mu dodatnu dozu morfija.

Oko ponoći je postao nemiran. Nije se budio, ali je sanjao.

Čula sam: "Mamma, mamma..."...

I tu me preplavila velika, ogromna, divovska žalost. Tuga velika kao moćni oceanski val.

Fridgeirova majka je umrla 1918. od španjolske gripe, kada je malom bilo svega tri mjeseca. Pokazao mi je njenu fotografiju. Prelijepa mlada žena dugačke svijetle kose skupljene u punđu. Odgajali su ga rođaci, jer mu je otac svisnuo od tuge i trebalo mu je cijelo desetljeće da dođe k sebi.

A on je sada - nju koju nikada nije upoznao - zaziva u pomoć. Ovako sasušen, star i žut poput pergamenta, on zaziva mamu. Ne majku. Mamu.

Je li to instinkt? Žudnja? Ili ipak nekakvo duboko daleko sjećanje na miris, toplinu tijela, kolanje krvotoka?, pitala sam se i primila nemirnog Fridgeira za ruku.

I onda, sasvim spontano, u tami sobe, počela sam mu tiho pjevušiti...

Shvatite me. U tim mi trenucima nije palo ništa drugo na pamet do li onog što su pjevali meni.

Budi se Istok i Zapad,
Budi se Sjever i Jug,
Koraci tutnje u napad,
Naprijed uz druga je drug...

Pjevala sam starom islandskom ribaru:
Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela.
I još:
To je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala.
Pa:
Po šumamaaa i goooramaaaa, naše zemlje ponosneee...

Dugo, dugo sam pjevala sve ono što sam pjevala ko dijete na satovima glazbenog, satovima razredne zajednice, po autobusima i ekskurzijama, po izviđačkim taborovanjima, na priredbama za Dan mladosti, Dan oslobođenja, Dan republike, Prvi maj...

Spavao je moj stari prijatelj sasvim spokojan, kraj mlade žene i tuđinke iz dalekog nepoznatog svijeta, omađijan Morfijem i Hipnosom, uljuljkan partizanskim baladama i koračnicama, uz pjesme nečijih tuđih priča i prošlosti, spavao je i bio je miran.

Umro je pred zoru. Uspjela sam na vrijeme probuditi njegovog umornog sina.


21.04.2009. u 00:23 • 40 KomentaraPrint#^

utorak, 07.04.2009.

3 za 1 - Krokodil, Medo & Vjeverka

Image Hosted by ImageShack.us

Karala me karala Ivanova majka - kaže: zanemarila si blog i gubiš vrijeme na Facebooku, istina, huda to je istina pa sam se odlučila poporaviti.

Prvo da vam ispričam priču o krokodilu.

Već se danima spotičem o Gicin zeleni krokodil. O Gicinog zelenog krokodila? Spašavajte me, Hrvati!!!

Uglavnom se valja u predsoblju, a ponekad skoro polomim vrat i u kuhinji. Najgore je kad stanem na njega pa zakmeči da me vascijelu oblije adrenalin. Uporno ga vraćam u kupaonicu među gumene igračke i uporno ga opet nalazim bačenog negdje u stanu.

I ondak sam se zatekla kako ga vraćam među prijatelje baš kad se Kraljica od Sabe kupala u kobiljem mlijeku.
Kažem: "Evo ti krokodila".
A Gica: "Neee!!!" i zafrljaci ga iz kade natrag na pod. Kaže: zločest je i poješće patkice.
I sad je krokodil, ni kriv ni dužan, u izgnanstvu.

U međuvremenu sam ugrađivala implantate u vilicu, komada dva, pa izgledam ko medo kada ga izbodu pčele. Zato ne mogu u park bacati frizbi sa starijim djetetom, jer - kako moja majka kaže - nikad se ne zna kada možeš sresti čovjeka svog života, a puj, puj uroci da ja svoga sretnem s frizbijem u ruci i obrazom do Pardubica. Što će reći, sad sam kano Gicin krokodil - u privremenom izgnanstvu.

Evo vam za kraj jedan češki vic:

Sjedi vjeverica na grani i ljušti orahe.

Otvori prvi - srebrna haljina!

Otvori drugi - zlatna haljina!

Otvori treći - vjenčanica!

Rasplače se naša junakinja - "Zbog usrane bajke, neću se ni najesti!!!"

07.04.2009. u 13:24 • 13 KomentaraPrint#^

srijeda, 18.03.2009.

Majke i kćeri (3): Virtuela i Mama

Image Hosted by ImageShack.us

Rano zorom pije se kava.

Mama Virtueli: "Počešljaj se, nemoj da te takvu vidi muž!"
Virtuela: "A kakvog ja njega gledam???"
Mama: "Bar ćeš ti njega ostaviti."

18.03.2009. u 15:42 • 13 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< studeni, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

1001 praška noć

Natasa Babic

Create Your Badge

UDIJELI SIROTINJI - KUPI PRIMJERAK!!!
Image Hosted by ImageShack.us



adopt your own virtual pet!


Image and video hosting by TinyPic

Image Hosted by ImageShack.us


Bond djevojka u mirovini:
Vila Zaboravka

Plaćeni Oglas

Agnus Diabolik
Babl
Belka
CatMarica
Daathian
Delfina
Dvizga
Markiz
Marole!
Nemanja
Remi
Skaska
Spada
Srdelica
Stroke
SuziQ
Zub
Wall
Xiola
ŽTP Zelengrad

Igraju

Virtuela - Žena Koja Tajnu Zna
Bajo - Mladić Meka Srca i Tvrda Uda - nešto kao muž
Daćko Sraćko aka Fabio - Sin na dalekom otoku, miljenik žena i ovaca
BelzeBuba aka Gica Galaksija - Kći sisanče

NEPRIJATELJI

Draguljče - Zla Pajina sestra sa shoe-size-IQ-om ; sanja karijeru u filmu
Sabrina - Zla Pajina majka, pati od alergije na električne žarulje, sanja Virtuelu
Kasper - Pajin otac, sanja vinski gulaš, safaladu, srneći hrbat...

PRIJATELJI

Sanjcho - Žena koja je prehranila The Svadbas
Kum Bojko - Bubnjar i antiglobalist
Erik Degenerik - On Stvara Svet Oko Sebe
Tetka Kristla - Žena koja umije prepoznati dobru štiklu
Suzi J. - Društveni kroničar i posrnula makrobiotičarka, SMS pal
Tihana - Glumica i Ex-Cimerica

ZOO Cast:

Disa - Pajina extramaritalna ljubovca
Lentilka i Čečka aka Marx & Engels - Mačke koje ne poštuju privatno vlasništvo
Mara - Maca Patrijarh - RIP
Milivoj - Jednooki mačak Legenda - RIP
Antonio aka Tonči - Najdeblji mačak na Islandu
Mitzuko aka Cuki - Maca Padobranka - RIP
Kali - Felino-Ljepotica, Kum Bojkova konkubina
Jurica - Mačak-Huligan, nezakoniti Erikov sin s ladanja u okolici Tabora
Dali - Pas Nakazić - RIP
Mafla - Maca Generalica
Ajka - Debela Kuja
Brok - Disin prijatelj i susjed
Tara - Disina prijateljica
Moretti & Co. - Toskanski zečevi - RIP
Mora - Kuja Asasin

...Lista se kontinuirano nadopunjuje....


Arhiva

Izgubljeno-Nađeno (14): Ribar i Pionirka - 3 za 1: Krokodil, Medo & Vjeverka - Majke i kćeri (3): Virtuela i Mama - O Vojtechu - ŽTP Zelengrad - Entropa i druge priče iz Bohemije - Trijumf nade nad inteligencijom - Forwarduša - Vezir, slon i Mikulaš - Draga gošća - Češi, prihajamo! - Došlo momče iz svemira da me mazi, da me dira... - O jednoj propuštenoj prilici - When the party's over, turn out the lights - The Moćni Albion - Sa Sajma - Ođe ja na Sajam knjiga... - Milan Kundera - Uboga guščarica iz Zadimljenog zaljeva - Back in Bljak - Leda seli na jug - Kineska kuhinja - Precjednik - IQ Test - O prokletstvu socijaldemokracije - Nebo - Feminizam allegro - Majke i kćeri (2): Radka, Eva i baka + Prijateljice - Majka selica - Pernata prijateljstva i neprijateljstva - Pernata poznanstva - Traži se EGZORCIST - Treslo se brdo lave - Rođendani in absentia - Nepodobni - Istjerivanje zmajeva žudnje - Sudbinski susret kod Toshiba korala - Izgubljeno-Nađeno (13): Iza sedam gora + Pajo više ne stanuje ovdje - Monika više ne stanuje ovdje - Viđe Putina!!! - Eye Movement Desensitization - Majke i kćeri: Mirha i Arnela + Nicholasu Wintonu, sretan rođendan! - Kako smo se obogatili - Marko Vidojković: "Kandže" - Glađu do jadranske plaže - Izgubljeno-Nađeno (12): Aritmetika završene ljubavi + Elijahova stolica - Mahatma Update - Kokoška 2 i Kundera + Baba Jaga - Bubamare napadaju! + Jutarnji haiku - Srdelico, ova ti vrijedi - Lager Tango + Hillary u Qurcu - Sodoma, Gomora, Berlin i Tokio - Lovčevi zapisi - Masakr na plišanom jastučetu - Blogdek@meronsko nedonošće - Majstor i Virtuela - Mački i Inžinjeri - Izgubljeno_Nađeno (11): Balada o zaklanim zečevima - Pink&Punk - Razglednica od mame - Pirjati na maslacu - Noć padajućih zvijezda - Pepeljaro, generacijo moja! - Jedno ubojstvo i nekoliko sasvim male djece - Izgubljeno-Nađeno (10): Dnevnički zapisi, srpanj 2001 - Diskretni šarm malvazije - Češkim šarmom do igelitke - Hamlete, Hamlete!!! - Čitulja + Tajne šifre i skrivene poruke - Češko slavi! + Gdje je Domov moj (1): Margareta - Nedjeljom postam instrukcije - Striček - Izgubljeno-Nađeno (9): Štefek i Nadica - Nogometni dan, ja plutam baj-baj... - Sunce subotom - Svi moji porodi - Budi moj Valent-in! - Woof! - Duplex + Saldi Saldi! Utsala Utsala! - Put putuujeeeem!!! - Baksuz Terry + Pad - Ben had a bit of a fall... - El Presidente!!! - Izgubljeno-Nađeno (8): Prsten + Kurvin sin + Meni mucho drag lik - Nebeska stvorenja + Ring of Fire - Robertek - Božićna Rapsodija - Na sunčanoj cesti - Kralik utješitelj - Sirena sa Sjevera - Shalom Auslander, Beware of God: Waiting for Joe + Heimish Knows All + Somebody Up There Likes You - O Šćepankinom porodu - Arcimboldo - Moja voodoo kolekcija - Zaboraviti - Šnel šnel Šnapi + Hrčki koje niko niš ne pita - Boris Buden, Barikade: Recenzija + Sretan vam Dan Republike! - Jedna virilna - Dečko iz Vinkovaca - Suze i pingvini - Oh, Glory Day!!! - Starina Jeljcin + Neptunova mornarica - Izgubljeno-Nađeno (7): Utopenci - Kristalne noći i drugi demoni - Kratka forma, duga priča - Obznana - Virtuela voli Erika - Sjećanja jedne gejše - Nokia pamti - Kad jaganjci umuknu - Parapličko revisited + Izgubljeno-Nađeno (6): Sretni dani sitnih podlosti - Pjesnici su čuđenje u svijetu - Les Oreilles - Iz inozemnog tiska - Izgubljeno-Nađeno (5): Estetska jama - Hrenovka od tisuću tona - Ruža - Hitler na demirlih pendžeru - Jao, ljudi + Radimlja slavi - Šumska policija - Viktor Peljevin: Sveta knjiga vukodlaka (2) - Obznana - Viktor Peljevin: Sveta knjiga vukodlaka (1) - Napušena Srdelica - Začarata - Životi životinja, četveronožnih i dvonožnih - Kassel i Bujon - Nuklearna pastorala - Purgatorij - Bek in Flek - Viktor Jerofejev: Enciklopedija ruske duše (7) - Slunovrat - Junak našeg doba - Viktor Jerofejev: Enciklopedija ruske duše (6) - Izgubljeno-Nađeno (4): Mikrofon - Bling Bling Under the Ocean - Blues Dobrih Namjera - Jevgenij Zamjatin: "Mi" - Izgubljeno-Nađeno (3): Do poda! - Jelenino svedočanstvo - Klinika na kraju grada - Sirotinjo, i Belzebubu si teška... - Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (5) - Što je tvoje jeste moje, Seka vrišti, išće svoje - Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (4) - Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše (3) - Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (2) - Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (1) - Izgubljeno-Nađeno (2): Pahuljice - U liftu - Rodbina iz Afrike - Izgubljeno-Nađeno (1): Crvena i Plava - Jan Švankmajer i Rodbina iz Texasa - Mrtva jesam, dakle nisam - Promeny - Vijesti iz bezsvijesti - Bromova u Carstvu Psihodelije - Bal na pomičnoj trakitraci - Anche I Ricchi Piangono (4) - Anche I Ricchi Piangono (3) - Anche i Ricchi Piangono (2) - Anche I Ricchi Piangono (1) - Xanadu za autostopere! - Altamira i još ponešto - Altamira obećanje - Krista za kralja! - Raste kao nada - Zamilovah se u Aliena - Ću da kupim šuze dok čekam na plesačke muze - Votre signe astrologique: Gemeaux! - Išo medo u dućan - Achtung! Achtung! Stevo na cesti! - Proces u Holešovicama - Kako ubiti Lentilku bez suvišnih zašto - Jedna dobra i jedna loša vijest - Ne mi dihat za ovratnik, koza nora - Pasmaterkuracpičkasisajebanje - La Danse Macabre - Povratak ratnice - Kurve, teroristice i druge zaposlene žene - Slavlje na Lezbosu - Bernardo Atxaga - "The Lone Man" - Černi pes - Tko je??? - Budi moja voda - Gospođice iz Avijona - Berliner krafnica - Vjetrenjače trulo srce - Milke i Burboni - Lepi Cane - Tina B. - Pisci i štakori - Triler - Nedjelja ujutro - Majke i sinovi (2) - O drami i njezinim žanrovima - Majke i sinovi (1) - Kostelecke delikatese + Franči i prijatelj - Priče iz divljine - Primavera - Disin udvarač - Subotnja - Jedna šećerna - Rozmarina beba - Kad si sretan lupi glavom ti o zid - Virtuelino plišano jastuče + Kokooodaaaak! - Zaboravom do identiteta - Putnik - I.R. Baboon - Sreća - O otajstvu spoznaje + Follow the Links - O djeci i roditeljima - Blatt Festival: Noć 4+5 - Pismo iz Helsinkija + Blatt Festival: Noć 3 - Blatt Festival: Noć 2 - Blatt Festival + YMCA - Traktori - Don Branko Sbutega 1952-2006 - Paljenje vještica u Bohemiji - Sa suđenja Brodskom - U životu svake žene jedan je presudan trenutak... - Magnum Ruža - Još iz "Gulaga" - Gulag priredba - Istinita priča - Šiškin - jedanput, dvaput, prodano!!! - Jelabuga - Braco i Seka - Nomen est Omen, est Roaming, est... - Eros i Tanatos (2) - Muke po Veneri - Eros & Tanatos - Vrati se, Mužu Broj 1!!! Sve ti je oprošteno!!! - Ubojite misli - Jahač na dupinu/delfinu/whatever - Dan sjećanja na žrtve Holokausta - Medek - Drama Queen - Andrija Warhola među Hrvatima - O psihomotoričkim (ne)sposobnostima, ljubiteljima dlakavih žena i još nekim sitnicama - Žmirkajuća svjetla i Svi + Sve - Nevolje s Nobelom - Burning Love - Sumrak slobode - Fatalne inverzije - Stara/Nova godina - Vrchni Prchni + Ana Žube Revisited - Dobrodošlica Vadičepu - Utz + Beauty killed the Beast - Tiha noć - Ljubav i patnja u Santa Feu - Blast from the Past - Katarina Krokodilova ljubi i ubija + Pajo u snijegu - O šupku i šupcima - Vođe i Heroji - Min Tanaka - Žrtva marketinga - Kako za/iz/liječiti slomljeno srce? - 7 + Bijeli Hotel - Uzgoj i odgoj ovaca te ine stoke sitnog zuba - Randy i Mikulaš - La Famiglia - Le soleil d'Austerlitz - Electronic Theatre - Ognjišta - Ljubav i prepreke - Jindrich Chalupecky - Poći ću s vama jer volim šalu + The Devil's Progress - Pablo Escobar - Mugimama is this monkeymusic? - Nobuyoshi Araki - Kristla + T.G.Ash + G.Grass - Mrs. Robinson - Pulp Fiction + Truch-Trach - Imagine Life After - Aenne Burda + Hermann Nitsch - Šta je pesnik mislio da kaže? - Muke po Veneri + Barbarin u Aziji + Glas + Ćurkom za bolji libido - Misterije Organizma + Osvrt na Ironiju - Tulum u Beču - Ptičja gripa u našem sokaku + Autoportret u makadamu - Rosa Parks - Oleg i Caroline skaču - Lactating Prego u Modnoj Patroli - Norman Davies - Independent People - Roman za žene - NeŽgance - Krvoproliće u Cetoni - Obožavanje Kunsta - Autoportret u travi - Ihajhaj i boca ruma! - Skandal+Reykjavik, petkom navečer - Marcel+Amnio - Album - Vita Activa - Wittgensteinov nećak - Stephen King+Na rubu pameti, Mirekove i moje - Annelies Štrba - Dveri Vrta Istočnoga - Sibirski masakr motornom pilom - Krici, jauci i šaputanja u posljednja dva tjedna - The White Stripes, Govno u Noći i Izlet na Slapovima - 20 Years On - Makondo - Vjerin Party i Mizerni Parketar - Noći i Dani - Produžavam penise. Jeftino! - Čečka, the Furious Snowflake!!! - Popjevka o ljeljenu+Pajo i Pata Patkovi - Teacup Storm - Pod novim krovovima - Spermolov na Simonovoj svadbi - Niccolo de Krizhanitjeva+Kako se Geoffrey Klempner obogatio i još ponešto - Rapsodija u Crvenom - Česi su šampinjoni! - Cold Water - Čičak - Krafnobacač - Kraljevstvo za centimentar!!! - Bang! Plonk! Plonk! Ovdje Radio Praha! - Nekoliko razloga ZA eutanaziju starih i nemoćnih

© Nataša Babić







Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se