virtuela

utorak, 27.09.2005.

Krvoproliće u Cetoni

Also known as - "O zečevima, psima, miševima i ljudima"

Imam dvije prijateljice imenom Suzi - jedna je Suzi J. i živi u Zagrebu, a druga je Suzie A. i živi kao incognito celebrity u Cetoni, pitoresknom seocetu na granici Umbrije i Toskane. Ovo je daklem priča o Suzie A. koja zapravo živi na farmi blizu Cetone, što je do neke mjere značajno za priču o krvoproliću.

Daklem, čim su se prije par godina ona + muž + danas 6-godišnje kumče Nikolai doselili na farmu, Suzie je uz mačku JoJo, u nastupu pomračenja uma nabavila i malog crnog zeca imenom Nero Moretti.

Ajde, ok zec, ali nekome od njih troje je uskoro palo na pamet da je Moretti usamljen pa su mu nakon nekog vremena nabavili i prijateljicu imenom Sabbia. Naravno, nije prošlo dugo, a Moretti i Sabbia oplemeniše ovu malu zajednicu bezbrojnim potomstvom koju su roditelji, da Nikolai ne zna, uskoro počeli dijeliti susjedima-seljacima po okolnim imanjima za doručak, ručak i večeru.

Da stvar bude zanimljivija, uskoro je i Nikolai, u cvijetu svoje niježne dobi, shvatio da Moretti najradije ševi vlastitu kći Biancu pa je to dodatno opteretilo Suzin koncept odgoja - kako pomiriti te lude suprotnosti: maleni svileni zec-ljubimac koji prca svoju djevojčicu???

BTW Nije zgorega pripomeuti da su roditelji 100%-tni urbani likovi s predrasudama tipa 'incest je loš', 'jebat ovce nije higijenski', i tako dalje.

Problem je riješila NN lasica koju je u jednu noć počistila zečićnjak - a zbog nekog je neobjašnjivog razloga, gle čuda i nepravde!, poštedila nezajažljivog Morettija.

I tako je Moretti nastavio životariti u osami i nejebici. Povremeno bi ga maltretirala JoJo koja se mučki prikradala njegovom prostranom boksu i odatle ga promatrala zlobnim ledenožutim pogledom.

Onda su ovog proljeća Suzie i Nikolai konačno obradili pesofoba oca Antonia da im dopusti doma dovući prekrasno malo štene sa susjedne farme.
Pa im je došla Mora - slatkiš od majke bokserice i oca nepoznatog crnodlakog junaka. Zamislite crnu boksericu, tako izgleda Mora.
Ona i JoJo su odmah na početku definirale vlastite jurisdikcije i tu konflikta (zasada) nije bilo.

No, nakon par mjeseci sretne obiteljske idile - mama, tata, sin, pas, mačka, zec - stiže mi iz sunčane Toscane SMS.

"Nakon tjedana pažljive obzervacije i planiranja, Mora je uspjela ući u Morettijev box i zavrnuti mu šiju".

Rest in peace, svileni pervertitu!

I sad imamo dramu.

Nikolai plače i tuguje, njegov Moretti je mučki ubijen.

Mora je u qurcu - nije skužila da je crni svileni luzer baš bio tako velika faca i sad ne zna kako povratiti izgubljeno povjerenje.

JoJo je također zabrinuta - psica se izbezobrazila, a to zove na oprez i dodatne mjere felino sigurnosti.

Jučer je bio pogreb. Moretti je sahranjen u vrtu, a Nikolai mu je iskonstruirao maleni zečji križ. Na grobu su poredani veliki kamenovi da Morettija noću ne iskopaju lisice.

Suzie je sad pak na sto muka, jer Niko hoće novog zeca, a to znači da će Mora opet pasti u đavolje iskušenje i što onda?

Uskoro dobijem novi SMS s pitanjem - kojeg ljubimca pas 'ne može' ozlijediti?

"Konja", odgovaram ja.

Tu mi Suzie sasvim ozbiljno kaže da je mališa već izrazio želju - ako ne može zec, onda konj ili divovski gušter.
Suzie razmatra magarca, jer "on barem radi za hranu".

Ja joj kažem da bude oprezna s magarcima, jerbo mi je Matić svojevremeno pričao da kod njega u Zagori svako selo ima ili mušku ili žensku magarad, jerbo bi se u slučaju pomiješanosti po cijele dane jebavali, toliki im je libido. Navodno i ovako, svako malo neki mago pobjegne od kuće i galopom se zaputi u susjedno selo gdje su cure.

Sve su prilike da će Suzie uskoro pod krov primiti divovsku iguanu.

Dobra je vijest, međutoa, da je uz Morettija netragom nestao i susjedin baset Kasper, muka i pokora te male toskanske udoline. Mjesecima i godinama maltretirala ih je ta beštija svojim lajanjem i zavijanjem, posebice kada mu gazdarica ode do Cetone u shopping ili u posjete.

To s Kasperovim lajanjem bijaše toliki bed da ga je gazdarica na nekoliko tjedana odfurala i do neke specijalne pseće škole u okolici Rima, neki ekvivalent pesjeg Guantanamo Bayja, gdje su ga kao trebali preodgojiti, no zalud. Jedne hladne zimske noći, nakon neprestanog lajanja od samo nebo zna koliko sati, zapaljivi je Napolitanac Antonio u zrak ispalio nekoliko hitaca iz svog "raketa" pištolja pa se pas primirio, no zato su im se za pola sata na vrata nacrtali carabinieri i održali im lekciju da se susjedski odnosi ne rješavaju revolverima.

I sad je Kasper misteriozno nestao i Suzie se pita "Who's done it"?
"Antonio"?, sugeriram ja.
"Ne", veli ona. "Podstanarka čiji prozor gleda na Kasperov boks. Iznajmila je sobu na farmi kod susjeda, jerbo njenu kuću opsjedaju duhovi".

*****

Ima i vijest o miševima. Već danima češke novine pišu o mišjoj pošasti u supermarketima Albert (vlasnici Dutcheri).
Privukle ih niske cijene, mudro zaključuje Virtuela.

27.09.2005. u 21:59 • 0 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 26.09.2005.

Obožavanje Kunsta

E, di sam ja kad je provod u pitanju????
U subotu je Cikota imao performance u Rijeci - "Obožavanje Kunsta" - veli Sanjcho, koja se tamo zatekla nekim TV poslom, da je bilo veselo. Cikili je pušćao neki prastari video, neka izložba od prije desetak godina + odjeven u Kristline maskirne gače, izveo Pozdrav suncu + Tibetanske vježbe.

A dok se art alternativa urnebesno provodila, naša kokoška Cile odvukao se u postelju, jerbo je on budan najkasnije do 22h. Uključujući Nove godine.

PS. Probala sam te Tibetanske vježbe prodati Starici Majki, ali čim je Tibet u naslovu, Stara ne puši. Da su vježbe hercegovačkih fratara, možda....

26.09.2005. u 18:19 • 2 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 25.09.2005.

Autoportret u travi

Jedna sjena je Dagoberto, a druga sam Ja.
Momci pri vrhu su njemački turisti s magaretom koje se prerušilo u psa.

Rano zorom čitam stari Guardian u krevetu, G2 sekcija od četvrtka, 22.09., članak se zove "Behind the Wall", piše Sebastian Faulks.
"In his latest bestselling novel, Sebastian Faulks charts the history of mental illness in Britain", za potrebe svog (nedavno objavljenog) romana "Human Traces".

Odličan tekst, a posebno me se dojmilo kako svoju bolest opisuje jedna šizofreničarka.

Kaže Sebastian: "Prije nekih godinu dana, upoznali su me sa ženom koja je šizofreničarka, no vrlo je zainteresirana za svoju bolest i ako je 'zdrava', u stanju je svoje stanje objasniti. Dala mi je Sonyjev walkman da si stavim na uši i rekla:
"Fino. Sad se pravi kao da si na intervjuu za posao".
Onda smo se igrali: ona bi postavljala jednostavna pitanja na koje sam ja pokušavao odgovoriti dok su mi u ušima divljali mnogobrojni bučni zvukovi. To me je ometalo do te mjere da sam na koncu skinuo slušalice.
"U redu", rekla je. "Razmotrimo sad naš razgovor. Tko je bio premijer prije Tonyja Blairea?".
"John Major", odgovorio sam.
"Da. No, to nisi znao maloprije".
"Znam. Nisam se mogao koncentrirati. Zvukovi su me ometali".
"Jesi li primijetio da si mi pokušao čitati sa usana"?
"Glasovi su bili preglasni da bih čuo tvoja pitanja".
"To je baš tako".
Onda sam je pitao čuje li glasove i sad dok razgovaramo i odgovorila je: "Da".
"Koliko"?
"Tri, četiri, no ako ih počnem slušati, onda će ono što oni govore biti važnije i stvarnije od ovoga o čemu mi sada pričamo".
Mislim da do tog trenutka nisam shvatio intenzivnost fiziološke prirode ovog audio fenomena. Njeni su joj lijekovi omogućavali da bude "luda" i "zdrava" istovremeno.

***

Po noći su po meni džipale mačketine - prvo mi je negdje u 3 ujutro Čečka napadala stopala, a primirila se tek kada sam im otvorila vrata od terase. Onda me zorom počela oblijetati Lentilka, da je vrijeme za doručak. Jebale su ježa kad mi pukne film.

25.09.2005. u 11:12 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.09.2005.

Ihajhaj i boca ruma!

Obećala sam jučer kratak osvrt na opijanje Islanđana.
(BTW, na fotki je neka Reykjavik 101 fasada koju mi je sinoć poslao David).

Daklem, Islanđani spadaju u grupu sjevernjačkih, tj. nordijskih alkoholičara (Skandinavija + otoci; Faroe i Island).
Kada je opijanje posrijedi, u mnogočemu su slični i svojoj također sjevernjačkoj, no mrvu južnijoj braći; Škotima, Ircima, Englezima i valjda Velšanima. No, kako su brojčano zanemarivi, o njihovom ćete alkoholiziranom divljanju čuti relativno rijetko, što recimo, nije slučaj s Englezima čije "momačke večeri" iz tjedna u tjedan rasturaju Prag, ili pak s opjevanim Ircima koji su od svog endemskog alkoholizma iskovali još jedan u nizu romantičnih mitova (ajmo sad, Cranberries "Dreams" u backgroundu!)!

Ipak, oni upućeni potvrdit će vam da Nordijci također loču kao zvjerad, a posebno oni koji se podrazumijevaju pod "normalan svijet", tj. radni ljudi koji od ponedjeljka do petka hrmbače 170.000 radnih sati pa se u petak i subotu odluče malo "opustiti".

Petak na subotu + subota na nedjelju, te dvije noći, bez obzira na doba godine i meteorološke prilike, u Reykjaviku znači jedan masovan, kolektivan, divlji, bučan, lud, razuzdan, apsolutno urnebesan tulum!
Mi smo stanovali u samom centru, a to je značilo pjevanje pod prozorima do zore; dranje, halabučenje, svađanje, kakanje i pišanje, seksanje, jebanje majke Haldoru, "Valgeirdur, kurvooooo", i tako dalje, i tome slično, i to negdje do pet ujutro kada se i oni najokorjeliji konačno sruše u neku izbu ili ih pokupi policija na otriježnjivanje, jerbo bi se na cesti smrznuli.

Da se razumijemo, tu nema razlike između starog i mladog, muškarca i žene; u subotu uvečer pijani su i galebovi koji ne prestaju nadlijetati naše tavanče, a kamoli otočani!

Alkohol je među Nordijcima izvor meni neobjašnjive fascinacije - nešto vezano uz luteranstvo, bogćegaznati - utjelovljenje grijeha, sam Lucifer u butelji! Pogledajte stvarno prekrasan danski film "Babetina gozba" za ilustraciju.
Kod Sjevernjaka grijeh i vražje iskušenje dolaze kroz zadovoljstvo želuca i nepca (klopa, piće), a kod Južnjaka frka je u genitalijama i seksu.
Razlika se najbolje uočava na bazenima gdje se Nordijci šetkaju ko od majke rođeni i boli ih kua ako im se zagledate u onu stvar, a Južnjaci se pak zamataju u ručnike, navlače zastore na tuš kabinu, i čuvaju pogled na spolovilo ko Svetoga Grala.
Na sjeveru kada teenagerka ostane trudna, to nikoga ne skandalizira, a u Grčkoj je valjda bacaju u more s kamenom oko vrata.
Sjevernjaci se jebavaju uzduž i poprijeko i to im je OK - Sjećate li se onog Monty Pythonovog skeča kada britanski par posjećuje švedski par pa ih Švedi dočekaju goli na sofi, a Englezi ne znaju kud će sa sobom? Tako nekako.
S druge strane, dok mali Talijan dobije čašu crnjaka uz ručak već kad mu je šest godina, mali Islanđanin čeka da se oženi i nakoti troje djece prije no što mu se omogući takva razuzdanost! Glasaju s 18, piju s 21.

Daklem, back to alkohol!

Taj nacionalni predmet žudnje je naravski žestoko oporezovan i svaki alkoholizirani vikend-provod ćete osjetiti na džepu kao da ste u najmanju ruku proveli tjedan dana kurvajući se u Opatiji. Tu još nisam došla do zadovoljavajućeg zaključka - što je uzrok, a što posljedica? Je l' loču zato što ne smiju/ne mogu, ili se dušebrižnici trude da loču što manje upravo zato što nemaju mjere???

I zato su Islanđani najluđi i najveseliji kad otputuju u inozemstvo!
E, majko mila, to je iskustvo za doživit' i preživit'!!!

Čim se avion odlijepi od piste i lampice se ugase, što će reći pojasevi su off, krene dernek! Alkohol je visoko gore daleko jeftiniji nego doma na zemlji - već nakon pola sata, avionom bratski kruži flaša partizanka, najčešće viski ili tako neka žestica. Iz nje pije i znan i neznan, i supruga i majka, i potpuni stranac u sjedalu do tebe! Ori se pjesma i grleni smijeh!

Pričala mi poznanica da je na direktnom letu Reykjavik-San Francisco već nad Grenlandom u zrakoplovu ponestalo gina. Kada su konačno sletili u SF, na onim pokretnim trakama gdje se čeka prtljaga, zanosno je ležala i vrtila se u krug usnula gospođa u kasnim 50-tima, recimo moja ili tvoja majka.

A kad je neki državni ured organizirao ženski izlet/shopping do Hallifaxa, luđakinje su fizički napale kanadskog carinika koji ih je, gle bezobraznika, onako pijane pitao za dokumente! Jedna od tipkačica je poput Modesty Blaise preskočila šalter i nesretnika iščuškala, a kada se ovaj pobunio, pridružilo joj se njeno pernato sestrinstvo pa je frajer fakat dobio po ćunjki. Ondak su ih sve zatvorili, a na koncu (bez shoppinga) ukrcali natrag na avion i poćerali doma.

Ipak, najdraža mi je priča o kojoj je prije par godina pisao Morgunbladiđ - o dva bračna para, ljudi srednjih godina, kasne 50-te. Zubar i gospođa i uvaženi odvjetnik i gospođa. Krenuli oni na odmor na Floridu, idu igrati golf. U Icelandairovom avionu krenula veselica, a negdje nasred Atlantika, jedna od gospođa u ludom kikotu, ustane sa svog sjedala, stane u onaj prolaz, zadigne suknju i ni pet-ni šest, fino se popiša uz urnebesno odobravanje muža i prijatelja!
Uglavnom, Icelandair ih je iskrcao u New Yorku i izdao doživotnu zabranu letenja njihovom kompanijom, no ekipa se nije dala smesti, već je odmah uzbunila islandske novinare, da kakav je to način, da oni su se samo malo proveselili, zar se radni čovjek na odmoru ne može ni malo opustiti???

Bilo je toga još. Javim detalje kada sljedeći put zajašem oblake u islandskom društvu.

23.09.2005. u 16:51 • 20 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.09.2005.

Zoe Heller - "Notes on a Scandal"

Knjigu mi je preporučila Silvia i moram priznati da ima nešto zajedničkog s jednom drugom knjigom koju mi je baš ona davno poslala na poklon, "Asylum" od Patricka Mcgratha. Definitivno ukazuje određeni literarni ukus i 'twist of mind' preporučivaćice, hehe, koja riječ!
Naime, u obje vrlo uznemirujuće priče o perverzarijama 'prijatelja', upravo je 'normalni' narator najveći perverznjak.

Daklem, priča o erotsko-emotivnoj vezi između nastavnice i teenage učenika - i kako sve to na koncu ode u lipi qurac.
Čitati.

22.09.2005. u 10:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

Reykjavik, petkom navečer

Preksinoć sam se čula s Davidom koji mi je ispričao šokantnu storiju o tome što se dogodilo njegovoj frendici prošli petak navečer.
Cura je slavila 18-ti rođendan - David je s njom i škvadrom izašao na večeru, ali se on vratio doma relativno rano, jerbo je sljedeći dan zorom radio.
Već tijekom večere mala je jako puno pila i David ju je upozorio da će joj biti loše, na što mu je ona rekla da je to NJEN rođendan i da bu ona pila koliko hoće.
Ondak je David otišao doma, a nastavak priče je saznao od Smaurija (Djetelinka), frenda koji je s tom frendicom proveo ostatak večeri.

Prvo su Djetelinko i cura otišli u neki noćni klub gdje se mala oblila do daske, a tamo joj je netko izrezao tašku i ukrao novčanik s debit karticom (digli sve što je imala na računu, oko 300 ojra) + mobitel.

Ondak su njih dvoje izašli jope u neki bar na cugu gdje je mala skužila da su je opljačkali pa je onako pijana izbauljala vanka i krenula tražiti svoju bankovnu karticu. Djetelinko je ostao za šankom, zaćatavajući barmenicu, a kako se frendica nije vraćala, za nekih pola sata - 45 minuta, otišao ju je Djetelinko tražiti.

I nađe on nju negdje downtown, mislim centar Reykjavika stvarno nije veliki da nekoga nećeš naći ako ga tražiš, posebno u petak/subotu navečer, i mala plače... Srela je neku pijanu škvadru, njih četvoricu, onako pijana ih je napala da su sigurno oni ukrali njezinu šugavu karticu, a ovi su je ni pet ni šest - silovali!
Veli da bi jednog od njih prepoznala, ali David kaže da ih (zasada) nije otišla prijaviti na policiju. On za cijelu priču kao ne zna - to mu je sve Smauri rekao u povjerenju.
I to je bio maličkin 18-ti rođendan. Strašno!!!

Inače, kaže mi David da su ti "gang-raping" slučajevi u petak i subotu navečer u Reykjaviku sve učestaliji. Izgleda da se i Island mijenja, ne nužno na bolje...

Kad budem u boljem raspoloženju, opisat ću kako Islanđani loču....

22.09.2005. u 10:13 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 21.09.2005.

Marcel Schwob - "Imaginarni životopisi"

"Imaginarni životopisi" Marcela Schwoba (prijevod Ana Buljan) objavila je biblioteka Europski glasnik, nakladnika Litteris, urednika Dražena Katunarića, za kojeg ovom prilikom izražavam veliko poštovanje, sveziglede kulturno-umjetničkog rada i djelovanja u nefrankofonskoj/filskoj sredini poput naše.

Daklem, riječ je o fikcijskoj biografiji slavnih i manje slavnih likova, njih 22, da budem precizna - od Empedokla do majora Stede Bonneta.
Schwob je (iz redakcijskog pera) predstavljen kao "tajnoviti francuski pisac" (1867-1905), jedna od "velikih figura pariškog književnog života posljednje decenije 19-og stoljeća".

Mrvu o knjizi: "...Taj pokušaj imaginarne rekonstrukcije zbilje i često ironijskog zaokretanja erudicije završava u sintezi realizma i fantastičnog simbolizma. Knjiga je znatno utjecala na Apollinairea, Bretona, Leirisa, Artauda. Borges koji je čitao 'Imaginarne životopise' s 20 godina, tek će se kasnije prepoznati kao Schwobov učenik".

Preporuka: Čitati.

21.09.2005. u 11:17 • 0 Komentara • Print • # • ^

Amnio

Jip, jip, hurrrraaaaaaaa!!!! Preživjela sam amnio test jučeraske u zoru ter ovom prilikom dajem do znanja svima kojih se to tiče - sad ili u budućnosti - da procedura nije strašna + da se nemaju čega bojati.
Najbliža usporedba je - kao da vas pikaju u dupe. Iskusni pikoprimaoci znaju da je najvažniji opustiti guzni mišić, jerbo u protivnom boli. Ista stvar vrijedi i za amnio. Jest da je mrvu teško opustiti se pred onom iglurinom, ali kako je svojevremeno pjevao Davor Gaćo, i tu vrijedi ona narodska: "Lako se je ocem zvati, al' je teško biti mati".

Sad sam doma - danaske i sutra, u petak idem na kontrolu, a nakon vikenda skačem Dagobertu na vrat da me ASAP vozi u Zagreb!!!

Inače, danas mi izbila suza na oko isščitavajući Beškerov komentar u JL-u "Bez Wiesenthala ne bi bilo promjene kolektivne svijesti". Ono kad citira starog Simona:

"Kad dođem na drugi svijet i susretnem milijune Židova ubijenih u logorima, pitat će nas preživjele što smo radili. Jedan će reći: Postao sam draguljar. Drugi će reći: Gradio sam kuće. A ja ću reći: Nisam vas zaboravio".

21.09.2005. u 10:54 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 18.09.2005.

Miroslav Kirin - "Album"

U ratu su Kirin i obitelj protjerani. Tijekom okupacije u kući su živjeli neki drugi ljudi i namjerno ili slučajno, uništili obiteljske fotografije. Zato se knjiga zove "Album".
Kirin rekonstruira sliku po sliku. A time i vlastitu prošlost; roditelje, mlađega brata, susjede, djetinjstvo i odrastanje. Intimistički zapisi, kao da je francuski đak. Dobra knjiga.

Danas smo bili na Petrinu. Prekrasan dan. Disa je sjedila na vrhu brijega, promatrala grad i lajala na Hradčane.

18.09.2005. u 23:11 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 17.09.2005.

Viktor Ivančić - "Vita Activa"

Priznajem, ovu sam knjigu kupila gonjena baš posebnom radoznalošću - kako fikciju piše (iza Beškera) ponajbolji hrvatski stilist-publicist???
I ostadoh razočarana.
Ovo će da boli, ali kako to drugačije reći - knjiga je, brate, dosadna.
A činjenica da Ivančića već godinama čitam kao novinara ne pomaže. Jerbo tako znam da se Ivančić strastveno bavio slučajem prisluškivanja novinara pa mi njegova priča o liku-prisluškivaču iz Službe za zaštitu ustavnog poretka i njegovom odnosu sa prisluškivanim, umjetnikom-literatom-disidentom, vonja na ustajali napoj, jerbo autor tom slučaju nije dodao ništa novo na estetsko ili idejnom planu pa mi je cijela knjiga kao beletristička varijanta onoga što je Feral Tribune pisao iz broja u broj.

Ne pomaže ni lik literatove ljubovce i muze, alias Heni, tu pomoći nema i prepoznavanje je neizbježno. Sve je OK, Heni je Viktoru hvalabogu valjda najvažnija žena na svijetu, ali je meni osobno naporna poput splitskog Savonarole, kad s Feral oltara krene munjem i gromovima na nečistoću i kal moderne Hrvatske, i njena stvarna persona mi je naprosto kidnapirala lik niježne, životom okrhnute, no svejednako borbene lavice (Ariela), Ivančićeve heroine. Nema Boga da se uživim u taj lirski ljubavni odnošaj dvaju ranjenih duša.

Posebno poglavlje zaslužuje Ivančićev odnos prema Franji Tuđmanu.

Lijepo ste se tukli dok je čovjek žario i palio domaćom politikom, i tu je Ivančić dostojan svake hvale za iskazanu građansku hrabrost i intelektualni integritet.
Međutoa, The Old Man je mrtav, haloooooo, ima tome šest-sedam godina, sahrani ga i ostavi gdje mu je mjesto. Ako nam se valja nositi s post-Tuđmanizmom, čini to u novinama, ali ovo što je Ivančić u romanu napravio žalosno je, dosadno i totalno bespotrebno s obzirom na radnju. Neugodno mi je to čitati, taj ispad frustracije nad davno sahranjenim likom - kao da ga gledam dok masturbira, sličan osjećaj nelagode.

Ukratko, ako hoćete svjedočiti intimističkom zapisu kako se VI nosi s odlaskom FT, gubitkom razloga za postojanje, da budem ekstremna, samo dajte! Inače, knjiga je gubitak vremena + love.

17.09.2005. u 11:18 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.09.2005.

Thomas Bernhard - "Wittgensteinov nećak"

Još jedan od izuzetnih pisaca koje čitam s teškoćom - baš kao i Krležu, "ne dijelimo senzibilitet". Moram priznati da slično osjećam prema cijeloj austrijskoj sceni - Handke, Jelinek, Musil... - fakat moraš biti posebna zvečka da te omađijaju. No, nije li još davne 1982. Johnny pjevao:

krenuo sam u vienu
da pronađem svoju djevu
nisam znao što da radim
išao sam tamo prvi put

hladan kao led
ubilo me beznađe

austrija zemlja teška
za hodače sivih cesta
klasni mir i takve trice
ustajala žabokrečina

hladan kao led
ubilo me beznađe

stara viena dobro ime ima
lijepo ime koje znaju svi
al' djevojke na ulicama ničemu ne vrijede
i kriplovi su česti i svakodnevna stvar
rekoh spasi bože oesterreich

Natrag na Bernharda i nećaka:

Daklem, ja to zovem pričom koja šokira!

Zaboravimo sve one poluidiotluke tipa "Seksualni život moje bratučede", tradicionalnim oruđem šoka gladnih autora, gdje pismeni literati viškom eksplicitnog seksa nadoknađuju manjak ideje. Pokažite mi literarnu ambiciju koja nije posvetila barem paragraf erekciji, penetraciji i ejakulaciji i ja joj skidam kapu!

Herr Bernhard ne poseže za popularnim metodama već u prvom licu pripovijeda o dugogodišnjem prijateljstvu s Paulom Wittgensteinom, nećakom slavnog filozofa. Cijela se knjiga sastoji od jednog jedinog paragrafa, a završava Paulovom smrću, koji umire sam, siromašan i teško bolestan, no Thomas nema hrabrosti u tim posljednjim danima obići najboljeg prijatelja. Ne odlazi mu ni na sprovod.
Vrlo ljudski, rekla bih slabost gotovo svakodnevna, no svejedno, fakin šokantna priča! Tko je u mazohističkom raspoloženju, samo dajte, knjiga je odlična!

12.09.2005. u 10:56 • 1 Komentara • Print • # • ^

petak, 02.09.2005.

Stephen King - "The Stand"

Da izbalansiram zahtjevnog Krležu s mojom pop-kulturo-ižeđalom dušom, dohvatih se predugačkih 1422 stranice Kingovog "Stand-a".
Moj drugar Stiven je znani megaloman kada je posrijedi duljina texta, ali je sa Standom prećerao u svakom pogledu! (Ili se možda ja zajebah što sam kupila dugačko ne-editirano izdanje?).
Daklem, priča se vrti oko virusa smrtonosne gripe koji hop-cup pobjegne iz turbo tajnog vojnog laboratorija i sad kuku-lele! hara po vasceloj vaseljeni!
Šačica preživjelih čiji je organizam misteriozno imun na podivljali virus uspostavlja Novo Društvo.
Tu me King mrvu zadavio sa svojim amerikaniziranjem kada je posrijedi psihološki profil likova, no što ćeš, knjiga se valja prodati, idemo dalje!
Kulminacija bi kao trebala nastupiti u novom Armagedonu, odlučujućoj borbi između dvaju novih svjetova, no Stiven je tu već na tisućitoj stranici te ni najvjerniji fan više nema snage izdržati ovu ludu naraciju!
Na koncu, Dobro pobjeđuje, a ja se s uzdahom olakšanja bacih na Thomasa Bernharda i "Wittgeinstenovog nećaka".

02.09.2005. u 14:27 • 0 Komentara • Print • # • ^

Na rubu pameti, Mirekove i moje

Daklem, kad nema trt-mrt 200 metara dalje od najbliže ginekološke ambulante, jedina šansa da sačuvam ovo malo mozga što mi je preostalo jest u čitanju lijepe i manje lijepe literature.

Tako sam u posljednjih mjesec-dva pročitala sljedeće naslove i sad ću vam iznijeti kritičke dojmove. Tko preživi, pričat će.

Počnimo s Miroslavom Krležom - "Na rubu pameti".

Sudeći po dosadašnjem tempu iščitavanja ovog hrvatskog klasika, Krležin ću opus završiti tek pod stare dane. Činjenica je da u Krleži ne uživam, ne dijelimo "senzibilitet", no isto je neosporna činjenica da nitko u hrvatskoj književnosti ne pokazuje takvo poznavanje, toliki 'insight' u malograđanski mentalitet sjevernih Hrvata. Bez obzira radilo se o 1918., 1941., 1989. ili 2005.

Evo par citata:

"Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljadu ljudi koji strahuju pred svojom moralnom mišolovkom: da se jednoga dana ne ulove u svom vlastitom protuslovlju u formi bilo kakvog društvenog uspjeha koji će zapravo biti negacija svega onog što nama danas izgleda idealom. Jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite mišolovke: na visokim administrativnim mjestima, na ministarskim foteljama ili po bankovnim ravnateljstvima. To ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo oslobođenje!".

Ili:

"Vi ste se od 1914. do 1918. u svojoj zaključanoj sobi četiri pune godine osjećali u savršeno zrakopraznom prostoru, i to s potpunim pravom. Ja ne tvrdim da je inteligentnije bilo gubiti svoje vrijeme na frontama, ali kad ljudi ratuju, bolje je ratovati s njima, pa bilo to ne znam kako bezglavo, nego gubiti živce po samotnim sobama, pogotovo kad je čovjek tribun, javni radnik, političar, pokretač, šef-redatkor".

Ili:

"Ima situacija u životu kada zaušnica pada po dubljem zakonu životnog kontrapunkta, a tko za takve stvari sluha nema, tko moralizira nad skandaloznim vladanjem živčano prenapetih glupana koji se tuku po javnim lokalima, takav moralno gluhi pojedinac obično nema fantazije. Dvadeset milijuna mrtvaca za takve moralno gluhe filistre znače potpuno normalnu, svakodnevnu pojavu, a dvije pljuske u kavani, za vrijeme koncerta, dokazi su ludila".

Krleža poznaje svoje jato - "S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo".

02.09.2005. u 13:38 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

1001 praška noć

Natasa Babic

Create Your Badge

UDIJELI SIROTINJI - KUPI PRIMJERAK!!!

adopt your own virtual pet!

Bond djevojka u mirovini:
Vila Zaboravka

Plaćeni Oglas

Agnus Diabolik
Babl
Belka
CatMarica
Daathian
Delfina
Dvizga
Markiz
Marole!
Nemanja
Remi
Skaska
Spada
Srdelica
Stroke
SuziQ
Zub
Wall
Xiola
ŽTP Zelengrad

Igraju

Virtuela - Žena Koja Tajnu Zna
Bajo - Mladić Meka Srca i Tvrda Uda - nešto kao muž
Daćko Sraćko aka Fabio - Sin na dalekom otoku, miljenik žena i ovaca
BelzeBuba aka Gica Galaksija - Kći sisanče

NEPRIJATELJI

Draguljče - Zla Pajina sestra sa shoe-size-IQ-om ; sanja karijeru u filmu
Sabrina - Zla Pajina majka, pati od alergije na električne žarulje, sanja Virtuelu
Kasper - Pajin otac, sanja vinski gulaš, safaladu, srneći hrbat...

PRIJATELJI

Sanjcho - Žena koja je prehranila The Svadbas
Kum Bojko - Bubnjar i antiglobalist
Erik Degenerik - On Stvara Svet Oko Sebe
Tetka Kristla - Žena koja umije prepoznati dobru štiklu
Suzi J. - Društveni kroničar i posrnula makrobiotičarka, SMS pal
Tihana - Glumica i Ex-Cimerica

ZOO Cast:

Disa - Pajina extramaritalna ljubovca
Lentilka i Čečka aka Marx & Engels - Mačke koje ne poštuju privatno vlasništvo
Mara - Maca Patrijarh - RIP
Milivoj - Jednooki mačak Legenda - RIP
Antonio aka Tonči - Najdeblji mačak na Islandu
Mitzuko aka Cuki - Maca Padobranka - RIP
Kali - Felino-Ljepotica, Kum Bojkova konkubina
Jurica - Mačak-Huligan, nezakoniti Erikov sin s ladanja u okolici Tabora
Dali - Pas Nakazić - RIP
Mafla - Maca Generalica
Ajka - Debela Kuja
Brok - Disin prijatelj i susjed
Tara - Disina prijateljica
Moretti & Co. - Toskanski zečevi - RIP
Mora - Kuja Asasin

...Lista se kontinuirano nadopunjuje....

Arhiva